Nedjelja je. Ulice su pune ne automobila, već pješaka. Čitave obitelji šeću i uživaju u lijepom danu. I metro je dupkom pun. Jedva se uspijevam nekako stisnuti u jedan od vlakova. Vraćam se na Zocalu da nastavim tamo gdje sam jučer stao. Na moju žalost, vlak samo prolazi kroz stanicu i ne zaustavlja se. Malo sam zbunjen. Što se događa?! Izlazim na sljedećoj stanici, Bogu iza nogu, i pješke se pokušavam probiti do Zocala. U centru su ulice još prenatrpanije ljudima. Napokon dolazim do Zocala i imam što vidjeti. Cijeli je trg, a ne lažem kada kažem da je riječ o velikom trgu, poprište nekakvih demonstracija. Drugi pak Meksikanci, radoznali u duši, promatraju kaos demonstracija. Treći pokušavaju nešto ušečeriti pa su se izborili za metar kvadratni praznog prostora i postavili improvizirane štandove bilo hrane bilo svakojakih drangulija. Četvrti, odjeveni u indijanske nošnje i namazani kao da su ovog trena pobjegli iz Gibsonovog Apocalypta, plešu uz zvukove indijanskih narodnih pjesama i pale copal. Što i nije loše jer copalom prikrivaju smrad ispušnih plinova.
Kaos. Treba mi skoro pa pola sata da pređem preko trga, put za koji bi mi u normalnim okolnostima trebalo možda pet minuta.
Dobra stvar nedjelje jest da su mnogi muzeji u Ciudad de Mexicu potpuno besplatni. Za Kaju kao naručeno budući da od ranog jutra skakuće po raznim muzejima i galerijama. Ja sam umjerenija muzejska duša i šansu dajem Templo Mayor, nekadašnjem najvažnijem hramu Azteka. Kao što sam već spominjao, na mjestu današnjeg Ciudad de Mexica nalazilo se jezero Texcoco. Tenochtitlan, prijestolnica Azteka, bio je sagrađen na otoku usred jezera i povezan s kopnom preko nekoliko nasipa. Centar grada bio je otprilike današnji Zocalo i neposredna okolica. Kada su došli Španjolci i osvojili Tenochtitlan 1521. godine, nasipali su jezero i počeli graditi i širiti novi grad. No, od starog aztečkog grada ostalo je gotovo ništa jer su vrlo katolički nastrojeni Španjolci odlučili svršiti s poganstvom Azteka i tako razrušili cijeli njihov grad. Kamenje starih aztečkih građevina koristili su za gradnju svojih kuća. Tako je i Templo Mayor, najvažniji hram Azteka, dijelio sudbinu većine aztečkih građevina. Veliki Hram Španjolci su razmontirali do razine zemlje, a onda ostatke prekrili zemljom i nad njima podigli svoje crkve, samostane i palače. Tek su se u drugoj polovici 20. stoljeća otkrili ostaci Velikog Hrama pod zemljom i započelo se s intenzivnim arheološkim iskapanjima. Iako je malo sačuvano od prvotne arhitekture hrama, zanimljivo je prošetati među ruševinama i pokušati se uživjeti u vrijeme Azteka. Gleda me nekoliko kamenih pernatih zmija. Quetzalcoatl. Kamen od kojeg je građen hram (kao i kasnije pola povijesnog centra Ciudad de Mexica) crveni je vulkanski tezontle kamen. Zanimljivo je promotriti kako i Veliki Hram tone u mulj jezera Texcoco. Kao i cijeli povijesni centar Ciudad de Mexica.
Metroom napuštam Zocalo (da, napokon su završile demonstracije i otvorili stanicu na trgu) i put najvećeg parka Ciudad de Mexica, Bosque de Chapultepec. Ono što je Bulonjska šuma za Pariz, to je Chapultepečka šuma za Ciudad de Mexico. Ogromna zelena površina sa stazama uz koje je danas smješteno nebrojeno mnogo štandova, a po kojima je u ostalim danima moguće bezbrižno joggirati. Umjetna jezerca guste algastozelene boje na kojima je moguče unajmiti pedoline. Jedan dvorac na najvišoj točki parka i nekoliko muzeja. I ljudi ljudi ljudi... Nedjelja je i park je krcat. Čini se kao da se svih onih 19 milijuna stanovnika Ciudad de Mexica upravo danas slilo u 6.5 km2 Chapultepečke šume. Površinom je ovaj park dvostruko veći od njujorškog Central Parka ili pet puta veći od zagrebačkog Maksimira.
U Chapultepečkoj šumi sam iz dva razloga – prošetati se i vidjeti kako ovdašnji ljudi uživaju u nedjeljno poslijepodne te posjetiti vjerovatno najvažniji muzej čitavog Meksika – Museo Nacional de Antropologia. Većina najvažnijih arheoloških predmeta raznih meksičkih predkolumbovskih naroda nalaze se u ovom muzeju. Impresivne su rekonstrukcije hramova i palača. Muzej je s razlogom must-see destinacija u Ciudad de Mexicu.
Navečer Kaja i ja, iako nam noge otpadaju od hodanja, odlučujemo otići na rundu tekile u neki od tradicionalnih pubova u gradu. Surfam po netu i nalazim preporuke za tri puba u povijesnom centru. Uzimamo metro i u devet navečer nalazimo se usred gotovo puste i mračne ulice. Čini nam se da ovdje tekilu nećemo okusiti. Dolazimo do kućnog broja kojeg sam zapisao na papiriću. Rešetke su preko ulaza, a od tekila bara nema ni T. Tu je inače nekakav dućan. Odlazimo do druge ulice s papirića. I ovdje ista priča. Sve zatvoreno. Nema tekila bara. Nisam siguran da ga je ikada ovdje i bilo. Mene u to počinju hvatati grčevi u želucu. Ide mi se na WC. Hitno. Sve je zatvoreno. Kao muha bez glave počinjem ubrzanim korakom prolaziti ulicama u potrazi za nečim otvorenim. Briga me sada i za tekilu i za arhitekturu. Trebam samo WC! Kaja me prati tamo negdje iza. Kod Palacio de Bellas Artes pronalazim otvoreni Sandborns, lanac robnih kuća. Ulazim bez pitanja i odmah na WC. Prva kabina je sva zasrana od vrha do dna. Ulazim u drugu. Čišća je, ali daleko od idealne. Na podu se sve lijepi. Ali tko traži idealno?! Glavno da se mogu posrati!
I tako je prošla naša tekila večer. S proljevom i u potrazi za WC-om. No, da izgladimo situaciju, prije odlaska u krpe, skrećemo prema centru naše gay-lezbo četvrti i pronalazimo otvoren birc.
“Tiene tequila?”, pitamo konobaricu.
“Naravno.”, nismo uopće trebali odlaziti do centra. Trebali smo samo ostati u našoj lijepoj četvrti. I popiti tekilu. Konobarica nam pruža listu s petnaestak različitih vrsta tekila...