Paseo de la Reforma vjerovatno je najpoznatija ulica Ciudad de Mexica. Zapravo avenija jer ima u-hu-hu traka u oba smjera i omeđena je visokim drvoredima. To je ona avenija koju vječito iz zraka pokazuju na meksičkim sapunicama. I uvijek pokazuju onog zlatnog anđela. I mi počinjemo upoznavanje s meksičkim glavnim gradom podno zlatnog anđela na vrhu visokog stupa, zapravo službenog naziva Monumento a la Independencia ili Spomenik nezavisnosti. Podignut je 1910. godine kako bi se komemorirali heroji borbe protiv španjolske kolonijalne vlasti.
Paseo de la Reforma 3.5 kilometara dugačka je avenija Ciudad de Mexica. Povezuje gradski centar s najvećim gradskim parkom Bosque de Chapultepec. Nekada su se po njenoj dužini redale bogataške kuće. Danas tu i tamo proviruje koja među modernim betonsko-stakleno-limenim neboderima hotela i raznih ureda. Ima tu i nešto manje modernih nebodera. Ali i koja navrat nanos sklepana kuća. Paseo de la Reforma danas je pravi bućkuriš stilova.
Danas Meksikanci nastavljaju slaviti revoluciju. Zapravo je slave već tjedan dana, a vjerovatno će ju slaviti i cijeli naredni tjedan. Paseo de la Reforma je zatvorena za promet i moguće je prošetati cijelom njenom dužinom u miru. Nema buke, nema smrada koji sam očekivao u ovakvom velegradu (Michael Palin u svom putopisu “Puni krug” napisao je: “Grad ima 19 milijuna stanovnika, a smrdi kao da su svih tih 19 milijuna istovremeno prdnuli.”), ali smog je sveprisutan. Sto metara udaljeni neboderi na Paseo de la Reforma jedva da se vide.
Prolazimo pokraj impresivne Art Nouveau zgrade nekadašnjeg kazališta, danas Palacio de Bellas Artes. Vjerovatno najljepše zgrade u čitavom gradu. Malo dalje uzdižu se monumentalne neoklasicističke zgrade raznih muzeja. Da ne znam, rekao bih da sam u Madridu. Sliku kvari jedino Torre Latinoamericana, sa 44 katova i 182 metara visine najviši neboder u Latinskoj Americi. Strahota stakla i lima iz pedesetih godina prošlog stoljeća, veoma nalik na naš neboder na zagrebačkom Jelačićevom trgu prije obnove.
Šećem ulicama i promatram ostale građevine. Fotografiram. Fotografija mi ispada koso. Slikam drugu. I ona je kosa. Que cońo está pasando?! Pobliže promatram građevine. Tek sada primjećujem da nije problem u mom fotiću ili nemirnoj ruci, već da su sve odreda naherene. Veći dio centra Ciudad de Mexica izgrađen je na nasipanom nekadašnjem jezeru Texcoco. I sada grad tone. Nema zgrade u centru grada koja nije naherena. I sve je to dosta komično. Jer jedna je naherena na desno, ona zgrada do nje nalijevo, pa treća opet nadesno... Izgleda kao da su se kuće napile. Na glavnom gradskom trgu Zocalo, jednom od najvećih na svijetu (u čijem središtu se vijori jedna od najvećih zastava na svijetu, naravno meksička) bacam pogled na okolne zgrade. Sliku mi pomalo kvare vojnici sa svojim kamionima koji vjerovatno pripremaju trg za još jednu paradu. Nacionalna palača, bivša vijećnica, hoteli i ostale građevine na Zocalu također su naherene. Vrhunac je ipak katedrala La Metropolitana, najveća crkva u Latinskoj Americi. Iako je arhitektonski impresivna budući da je građena gotovo tri stoljeća od 1525. do 1813. godine i stoga je zanimljiv primjer mješavine arhitektonskih stilova od klasičnog preko baroknog i churigueresknog do neoklasičnog stila, više se zadržavam na njenoj naherenosti. Jedan dio njene fasade naheren je nalijevo, drugi nadesno, s gornjim dijelom prema naprijed kao da će se urušiti nad svakime tko ulazi u katedralu. Unutrašnjost je još čudnija. Pod je naheren u svim smjerovima, visoki stupovi također. Hodam po katedrali i osjećam se kao da sam pijan. Nema šanse ovdje ravno hodati.
Čitav je grad konkavno-konveksno naheren.
Uzimam metro do hotela. Metro mreža Ciudad de Mexica čini jedanaest linija, 163 stanica, s ukupno 451 kilometar tračnica. Ovdašnji metro vlakovi imaju gumene kotače umjesto željeznih budući da je tako lakše prometovati na nestabilnom tj. mekanom terenu Ciudad de Mexica. Metro je otvoren 1969. godine. Pregledan je, uredan i siguran s nadzornim kamerama na svakoj stanici te policijom. Ono da je Ciudad de Mexico opasan grad, za sada pada u vodu. S 2 pesosa ili 74 lipe koliko dođe karta za jednu vožnju bilo gdje u mreži metroa, metro u Ciudad de Mexicu vjerovatno je najjeftiniji na svijetu.
Navečer Kaja i ja vraćamo se na Zocalo. Zgrade na trgu noću su prekrasno osvijetljene. I to samo birani određeni detalji na gotovo svakoj zgradi oko trga. Netko se zaista potrudio. Trg mi je puno ljepši noću, nego danju iako i po noći ima na njemu mnoštvo ljudi koji šeću ili razgovaraju ili se igraju ili preko improviziranog teleskopa gledaju zvijezde. Gledam i ja gore u nebo. Ali kroz smog ne vidim ni mjesec, a kamoli zvijezde. Drugi jedu. Tako i mi večeramo na trgu. Bacamo se na kukuruzni meni. Na jednom od improviziranih štandova ispred katedrale La Metropolitane uzimamo slatki tamales (nalik na slatki griz kuhan u kukuruznim listovima) i atole, staro aztečko piće od kukuruza s dodatkom čokolade. Slatko je, kalorično, gusto, teško opisivo. Možda bi najbliži opis bio malo bljutavija topla čokolada. Čudan spoj čokolade i kukuruza. Ne znam da li bih to mogao piti i jesti svaki dan poput Meksikanaca, ali probati se sve mora.