Prema Gallupovom istraživanju objavljenom prije nekoliko dana u Bruxsellesu, Hrvati su najnezadovoljniji narod u regiji. Istraživanjem službenog imena "Balkan monitor" obuhvaćeno je preko tisuću ljudi, nastanjenih, što u Lijepoj našoj, što u Srbiji, BiH, Makedoniji, Crnoj gori, Kosovu i Albaniji.
Elem, Hrvati unatoč tome što žive u najbogatijoj zemlji regije, muku muče s problemima i brigama koje očigledno nadilaze one elementarne, egzistencijalne. Tako se, primjerice, navodi da smo, kao nacija, nezadovoljni i zabrinuti zbog pravca kojim se naša država kreće (njih čak 83%), te iskazujemo kronično nepovjerenje vladi koja prijeti da nas potopi svojim nemuštim kormilarenjem. Osim crne političke scenografije, Hrvate muči i kronična hipohondrija. Nije ni čudo. Riječ je o uzročno-posljedičnoj vezi: više briga, manje zdravlja. Osim gore navedenog, tu je i briga za obitelj. Strepimo da naša djeca neće imati onakve mogućnosti, kakve smo mi imali. Strahujemo zbog kaotičnog i nesređenog sustava obrazovanja koji preko noći i u hodu donosi promjene, zbog fakuleta koji su sve većem broju ljudi finacijski predaleki, zbog nemogućnosti da se zaposle, imali fakultetsko obrazovanje ili ne, zbog stanova koje većina neće imati, a da se ne zaduže preko glave....Tu je i globalna slika svijeta od koje mnogim Hrvatima kleca u nogama. Svakako je zanimljivo da je novac tek na trećem, četvrtom mjestu liste briga koje nas more.
Anyway, sve ove informacije ponukale su me na malo samoispitivanje nakon kojeg sam zaključila da bi se mogla smatrati tipičnom Hrvaticom. Naime, novac mi svakao nije na vrhu "prioriteta". Istina je i da najviše strepim zbog djece. A i to da mi se ne sviđa kamo plovi naš hrvatski brod. Činjenica je i da me rastužuje, ali i plaši ovaj svijet u kojem vijesti o ratovima, krizama, političkim aferama, ubojstvima, ekološkim hvarijama, prirodnim katastrofama, procvatu kriminala svake vrste... uvelike nadmašuju one lijepe i utješne. Nije da ih nema, riječ je o više o tome da takve vijesti nisu u središtu pozornosti svjetskih medija. A i to valjda nešto govori o svijetu u kojemu živimo. U kojemu smo taoci moćnika u sjeni i zatočenici njihovih odluka.
Zbog svega toga čovjeku dođe da se zapita koliko je još uopće kreator vlastitog života i svoje sudbine. A tu nas i čekaju. Što više bespomoćnih i očajnih, to bolje. Naime, kad si čovjek počne postavljati to pitanje, to je pouzdani znak početka njegove duhovne obamrlosti, odnosno stanja u kojem prestaje "biti svoj" .
I da se sada vratim onoj anketi s početka posta! Iako bi se prema njezinim parametrima mogla osjetiti prosječnom Hrvaticom, ja to ipak nastojim NE biti. Ako zbog ničeg drugog, onda zbog toga što mrzim biti dijelom bilo kakvih statistika koje ljude pretvaraju u postotke oboljelih, zaraženih, osiromašenih, nezadovoljnih... Ja, naime, mislim da imam pravo vjerovati da se svojim osobnim odlukama mogu izdići iznad razno-raznih klasifikacija i ladica u koje me često nastoje strpati. Tu razinu slobode želim bezuvjetno sačuvati, možda i zato jer je ona jedan od osnovnih preduvjeta za onu posljednju mrvu duhovne slobode koja čovjeka čini živim i nedodirljivim.
Zašto bih vjerovala u to da me kronično nezadovoljstvo i brige čine prosječnom pripadnicom moje nacije? To je neproduktivno razmišjanje: nezadovoljstvo drugih bi mi u tom slučaju moglo postati alibi za osjećaj mojeg osobnog nezadovoljstva. I time kao da se opet vraćamo na priču o uroti protiv čovječanstva, uroti koja se zove: sjetva straha, panike i bespomoćnosti. A ja se ne dam i stvari uvijek nastojim okrenuti ka pozitivi. Ok, brige imam kao i svi, ali to ne znači da me one slamaju kao i druge. Možda se s njima znam bolje nositi. Možda znam kako im oduzeti moć da me preplave i učine kronično ranjivom, i naposljetku, fizički i duhovno bolesnom. Možda jednostavno imam više sreće...
U međuvremenu, dobro pazim da mi ovakve i slične anketice ne budu magnet za nove brige i još više nezadovoljstva i da mi ne priušte ništa više od samo nekoliko minuta razonode.
Post je objavljen 22.11.2009. u 23:27 sati.