Sat vremena udaljen od Morelije, Patzcuaro je još jedan od kolonijalnih gradova središnjeg Meksika. Za razliku od Morelije, Patzcuaro je malen grad. Naime, ima svega oko 48,000 stanovnika pa predstavlja odličan bijeg od smrada, buke i kaosa velike Morelije. No, nije sve tako sjajno. Tek što sam izašao iz busa, i u Patzcuaru me zapljusnula buka i kaos. S izuzetkom par gradskih trgova, grad nema pješačkih zona pa se na kraju sve svodi na laktarenje ne s ljudima, već s mnogobrojnim automobilima. A zna se da mi pješaci uvijek izvučemo deblji kraj. Automobila zaista ima posvuda po gradu. Pa onda onih kombija gradskog prijevoza. I kamiona. Nema ni najmanje ulice u Patzcuaru da se u nju nije uvuklo neko prijevozničko sredstvo. Naći mir u ovom gradu nemoguća je misija.
Patzcuaro je grad Purepecha Indijanaca. Patzcuaro je i grad niskih kućica. Nema ovdje višekatnica. Nema ovdje nebodera. Nema ovdje moderne arhitekture. A kod kućica primjećujem samo dvije boje. I to redom kod svih. Bijela boja fasada te crvena boja kojom se farbaju prozori i vrata i njihovi obrubi te metar-metar i pol visine fasade od poda na gore. Patzcuaro je grad bijelo-crvenih kućica. Fasade kuća su mrvicu oronule što daje poseban čar ovome gradu. Jedino su crkve i samostani u boji kamena i neofarbane u bijelu i crvenu boju. Ali i njihove fasade su oronule. Crkve i samostani, nemali broj njih jer su u vrijeme španjolske kolonijalne vlasti skoro svi katolički crkveni redovi ovdje izgradili svoje crkve i samostane, su redom svi zatvoreni. Poput svjedoka nekog drugog vremena. Na jednom od dva glavna gradska trga divim se meksičkoj inventivnosti da pojedinim od ovih crkava i samostana daju drugačiju namjenu – nekadašnja crkva i samostan sv. Augustina danas su gradska biblioteka i gradsko kazalište. Ovom gradu s 48,000 stanovnika zaista ne treba više toliko crkava i samostana! Zapravo nikad im toliko ih nije ni trebalo.
Rastajem se s Kajom u pola dana. Kao osoba koja samo dijeli kritike i savjete, teško joj je prihvatiti jedan od nekog drugog. Ipak je ona najpametnija. Pa je digla nos i otišla. Tko zna gdje. Vjerovatno liječiti u samoći svoje komplekse.
“Prekrasno plavo jezero Patzcuaro udaljeno je tri kilometara od centra mjesta.”, tako čitam u vodiču. Uzimam kombi do obale jezera. Po dolasku malo sam zbunjen. U nečemu je Lonely Planet točan – jesu otprilike tri kilometara i zaista je riječ o jezeru. Ali da je riječ o plavom jezeru, e tu se Lonely Planet nije mogao više zajebati. I sebe i mene. S doka gledam jezero i vidim samo smeđu boju vode dokle pogled mi seže. Plave boje nema nigdje. Ovo je kao kad je Strauss nazvao svoj valcer “Na lijepom plavom Dunavu”. Ja plavi Dunav još nigdje nisam vidio. Osim ako i Strauss i autor Lonely Planeta nisu bili neki čudni daltonisti.
Uzimam brod (zapravo malo izduženiji natkriveni čamac) prema otoku Janitzio, jednom od šest otoka jezera Patzcuaro. Ovo je najposjećeniji i najpristupačniji od šest jezerskih otoka. Možda tamo negdje na otvorenom ima ipak plave boje. Čekam i čekam i gledam. I ništa. Kako uz obalu, tako i na otvorenom, boja jezera je prljavo smeđa. Ali ne bih se iznenadio da netko napiše valcer ili nekakvo drugo muzičko djelo naziva “Na lijepom plavom Patzcuaru”. Pokušavam idealizirati ovo jezero, ali jednostavno to mi nikako ne polazi za rukom.
Otok Janitzio je zapravo jedna velika strma stijena koja strši iz jezera. I cijeli je otok jedno naselje. Praznog hoda nema. Kućice su izgrađene oko strmih padina. Ulice su strme da strmije ne mogu biti, a dok se penjem prema vidikovcu na vrhu po mama mia stepenicama, svako malo ostajem bez daha jer nije lako penjati se po ovoj strmini po ovoliko stepenica na preko 2000 metara nadmorske visine gdje je zrak puno rijeđi. A ulice su obrubljene bez prestanka štandovima sa suvenirima, kafićima i restoranima. Neprestano te netko povlači za rukav i nešto ti nudi. Ovo naselje nema ni trunčicu šarma.
Na vrhu otoka je bizaran spomenik Jose Mariji Morelosu, borcu za nezavisnost Meksika od Španjolske početkom 19. stoljeća. Izvana izgleda kao kamena debela grdosija visine 40 metara s veoma jednostavnim crtama lica i tijela, a iznutra je posve šupalj i ukrašen muralima i doma se kao da se penješ unutar piramide. S vrha, iz Morelosove glave, pruža se prekrasan pogled na jezero. Ali nema nigdje plave boje. Gdje god da se okrenem samo je smeđa boja vode. Ispod spomenika vidim kućice koje se strmo spuštaju prema obali. Kućice su bez boje. Posvuda strši beton ili opeka. Bez imalo žbuke. I željezne šipke. Izduženi natkriveni čamci, poput onog koji me je doveo do otoka, plove po jezeru. Boju daju samo blijedo zeleni brežuljci u daljini te plava boja neba s pokojim bijelim oblačkom. Ne mogu se otrgnuti od misli da me ovo jako podsjeća na Kinu. Kina je, zbog prebrzog industrijskog razvoja i ekološke neosvještenosti, zagadila svoje rijeke i jezera i svi sada imaju ovu smeđu boju poput jezera Patzcuaro. Jedino što se u Patzcuaru može još uvijek vidjeti plava boja neba. U Kini ni to.
Odlučujem po šetnici napraviti krug oko otoka. Jad i bijeda. S jedne strane su neprestano one ružne nedovršene kućice. Beton, opeka, željezne šipke. Mnoge nemaju ni stakla na prozorima, već su umjesto njih prozori zatvoreni prozirnim najlonskim vrećicama. Smeće posvuda. U zraku je miris paljevine smeća. Ali sve ne mogu zapaliti. Uvijek ostane nešto plastike, stakla i metala. Taj ostatak bacaju u jezero. A jezero to pametno vrati njima. S druge strane gledam obalu jezera. Prepuna je svakojakog smeća među šašom i plutajućim biljkama. A među smećem, šašom i tim plutajućim biljkama gnijezde se ptice nalik na čaplje. Na obali pronalazim i pravi pravcati odbačeni torpedo. Tko zna koju bi priču on mogao ispričati. I smrad. Sva kanalizacija iz ovih kuća ide u jezero. Nije ni čudo da je tako smeđe, prljavo i smrdljivo. Purepecha Indijanci vjeruju da je jezero Patzcuaro mjesto koje bogovi koriste da siđu s neba i vrate se na nebo, neka vrsta rajskih vratiju. Ovakva smeđa, prljava i smrdljiva rajska vrata ne obećavaju mnogo. Kakav li je onda raj?!
Po povratku u Moreliju, upadam u večernji 'rush hour'. Bus se vuče po ulicama Morelije prema autobusnom kolodvoru. Kao da se svih 620,000 stanovnika Morelije odlučilo večeras malo provoziti. Zar nitko više ne hoda?! Zar se svi moraju voziti?! Postajem nestrpljiv i živčan. Jutros sam dao na pranje traperice i jednu majicu. One komade odjeće koje sam imao na sebi dok sam čekao da mi operu ostalo u Guanajuatu. Teta u praoni je rekla da se vratim po njih do šest. Sada je već pola sedam. U sedam zatvara. A sutra je neradni dan, Dan revolucije. I sutra odlazim iz Morelije. Što znači da ako danas ne uspijem podignuti svoje traperice i majicu, mogu se s njima pozdraviti.
18:35 dolazim na kolodvor. Nedostaje još par kilometara do centra. Uzimam taksi. I on se vuče čitavu vječnost kroz gužvu. Nevjerovatno. Ovakav krkljanac ne viđam ni u Zagrebu.
18:58 ulijećem teti u praonu. Kaže da sam jedva stigao. Upravo zatvara. Uzimam svoje traperice i majicu. I napokon mogu odahnuti.