Nebo je plavo. Oblaci su teški. Sivi.
Budim se i kiša pleše ne mojim prozorima.
Prije osamnaest ljeta nije bilo mirnih jutara.
Sivilo. Sivilo u mojoj glavi. Sjeta. Sjeta u mom srcu.
Ne mogu se ne prisjećati toga. Preslaba sam.
Rijetko ovako započinjem dan. Sa suzama na licu. Vlažnih očiju.
Ustajem, strah me. Bojim se da će se nešto dogoditi. Možda se ponovi prošlost i pronađem sreću, pa se čuje glasno BUM!... i sve, sve što je bilo do tada nestane. Možda ću morati bježati ili spavati sama, na hladnom, bez ikoga svoga. Možda se dogodi čudo i preživim. Da, moram vjerovati u čuda. I da ona postoje. Nakon osamnaest godina nisam zaboravila. Možda je to jedino što nikada neću zaboraviti.
Zalazak sunca, tople boje.
Nema oblaka. Ne više...
vaša Shianna
Post je objavljen 21.11.2009. u 11:50 sati.