Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/slijedime

Marketing

BOG JE VELIK I MILOSRDAN!

Rođena sam sa nepunih sedam mjeseci. Od dva mjeseca moga života brigu je o meni vodila moja sada pokojna baka Barica sve do polaska u prvi razred kad opet odlazim svojim roditeljima u Zagreb. Ubrzo nakon toga moji se roditelji razvode i u kuću dolazi maćeha. Mama se propila i još poslije dva puta udavala, a otac je imao još šestero djece sa drugom ženom. U drugom razredu ja bježim od oca i maćehe natrag djedu i baki i nastavljam školovanje kod njih sve do završetka osmog razreda kada se ponovo vraćam ocu i maćehi koji su u međuvremenu odselili u Sloveniju. Upisala školu za frizerku i tu počinju moje agonije.
Otac me zlostavljao do te mjere da sam i opet pobjegla od njih ali ovaj puta u Njemačku kod jednih poznanika sa nepunih 17 godina. Sa ocem sam prestala kontaktirati i pune 23 godine nisam s njim razgovarala. Mrzila sam iz dna duše i oca i majku. Nakon četiri mjeseca vratila sam se opet u Sloveniju i tamo zaposlila u jednoj bolnici, jer je u međuvremenu otac sa obitelji otišao živjeti na more. Živjela sam u Sloveniji lijepo u novoj sredini u kojoj sam upoznala mnoge prijatelje i svog sadašnjeg supruga. Udala sam se u devetnaestoj godini i otišla kod supruga u Njemačku gdje i danas živim. Kao dijete sam hodala kod djeda i bake u crkvu i primila sve sakramente, ali Bog je za mene bio stranac iako sam molila i vjerovala da Bog postoji, često sam se puta pitala u svojim nevoljama zašto me tako kažnjava. U početku moga braka bilo je dosta problema. Suprug je bio sin komunističke obitelji i bio je samo kršten. No, uz moje zahtjeve da se vjenčamo crkveno, on je obavio sve crkvene formalnosti tako da je bio i na prvoj pričesti i na krizmi. Godinu dana civilnoga braka mi smo ušli i u crkveni brak. Imamo dva sina i jednu kćerkicu, danas već odraslu djecu. Djecu sam ja odgajala tako da su svi primili sve sakramente, ali zbog prevelike zaposlenosti slabo smo odlazili na svetu Misu i kada bi išli to je bilo samo tradicionalno. Bog nam je bio samo usputna stanica i sjetili bi se ga samo u nekim potrebama. Ipak oni duhovni korijeni molitve još iz djetinjih dana ostali su pohranjeni negdje duboko u mome srcu. Neki me glas zvao da počnem redovito svake nedjelje odlaziti na svete Mise i to je počelo prije nekih dvadeset godina. Ipak na toj Misi ja nisam doživljavala Božju prisutnost u meni. Propovjedi su mi bile dosadne i za vrijeme Mise ja sam razmišljala što ću kuhati, kud ćemo ići i tako dalje. Sve je to bilo ono, idu svi pa i ja ću. Djeca su rasla a s njima i problemi. Stariji sin je ušao u loše društvo i tek se sada zaposlio u trideset i drugoj godini, oženjen četiri godine, ali ne crkveno. Prije pet godina ja sam spontano na Marija Bistrici kupila knjižicu sa molitvama svete Brigite i počela moliti redovito svaki dan. To je bilo 07.08.2004. godine, a 17.01 .2005 sam oboljela od najzloćudnijeg raka NonHodkinga i završila na operaciji, jer zahvaćena su bila tanka crijeva i sve limfne žlijezde kao i srčana aorta. Naravno, šok za cijelu obitelj. Tu mi je Gospodin pokazao svoju ruku. Tada sam počela upoznavati samu sebe. Nisam se bojala ni bolesti ni smrti. Nisam pitala Bože zašto? Znala sam da je to zbog mojih grijeha. Bog me je kroz moju bolest pozvao na obraćenje. Doktori su rekli da moram na kemoterapije i to najjače i ako moje tijelo ne prihvati te terapije preostaje mi samo tri mjeseca života, a ako prihvati najdulje dvije godine pošto je ta vrsta karcinoma jako agresivna i zahvaćene su sve limfne žlijezde i još toga. To je bio treći stadij, početak četvrtog. Nisam se pokolebala iako sam malo zaplakala i mislila kako će moja obitelj bez mene. Od tog dana gledala sam smrti u oči. Kemoterapije bile su ponekad teške, ali moje molitve svete Brigite davale su mi veliko pouzdanje u čvrstu vjeru za ozdravljenjem. Preispitala sam prije svega samu sebe tko sam to ja i uvidjela sve svoje pogreške i grijehe. Postala sam svjesna svih svojih grijeha i svih neoprosta, a ti grijesi razarali su moju dušu i ranjavali moje srce. Ti grijesi bili su uzrok mojoj bolesti. Kad sam izišla iz bolnice isti sam dan otišla u obližnju crkvu, nije bilo Mise i crkva je bila prazna. Ja sam klekla pred mog Isusa koji mi je djelovao kao da je živ preda mnom.Sve sam mu povjerila u jednome dahu, isplakala se kao malo dijete iz svega glasa i kad sam se umirila sjela sam ispred tog kamenog kipa mog Isusa i kao da sam čula riječi "idi i ne griješi više". Otišla sam iz crkve kao da me netko na rukama nosi. Nedugo nakon toga bila sam na jednoj duhovnoj obnovi fra Ive Pavica i poslije toga kod patera Zvjezdana Linića na životnoj ispovjedi. Po molitvama otklinjanja ja sam doživjela veliku radost i u onoj veliko Hostiji vidjela svog živog Isusa. Pomirila sam se s ocem, jer majka je nažalost već umrla, ali i njoj sam u duhu oprostila i od tada živim tako mirna i sretna. Nakon treće kemoterapije uspostavilo se da nema više ni jedne metastaze na mojim organima, nema više limpfuma. Hvala i Slava Gospodinu koji me je izliječio. Postala sam novo Božje stvorenje. Upoznala sam svog Gospodara, svog Iscjelitelja, svog Boga kojeg i sada nosim u svome srcu i vidim u svakome biću. Bog je otklonio moje kameno srce, jer sam se pokajala za sve učinjene grijehe, jer sam svima sve oprostila, jer sam spoznala da bez čvrste vjere i svakodnevnih molitvi nema pravoga života, jer bolesti dolaze samo radi naših grijeha. Uvijek sam krivila druge za sve što mi se događalo, a nikada sebe. Od kada sam Bogu predala sve događaje i samu sebe, od tada se promijenio i moj život i mijenjaju se i moji bližnji i moj muž se nakon trideset godina ispovjedio i moj sin se počeo mijenjati i hvala i slava Bogu ja eto živim još i sada usprkos smrtonosne dijagnoze već skoro pet godina, ali ne živim više ja već živi moj Bog u meni. Svaki dan idem na svetu Misu, molim za mnoge bolesnike i prihvaćam sve što mi dolazi i radosti i tuge i bolesti i trpljenja po Božjoj volji i Božjoj milosti. Nije me život mazio kao dijete pa ni kao već odraslu osobu, ali oprostiti nekome ono što ti je u životu učinio nije lako ali moguće je - i oprostiti i zaboraviti - kad sve Bogu u ljubavi predamo i kada Isusa svaki dan primamo u svoje srce da On s nama hoda i da ga svima donosimo. Tako je velik nas Bog kada Ga svim srcem uzljubimo. Danas jedva čekam da odem na Misu i propovjedi me jako dodiruju, a duhovne obnove promijenile su moj život, naučile me vjerovati i nositi sa lakoćom svoj svakodnevni križ, bez obzira koliko on bio težak. Vjerujem da će ovo moje svjedočanstvo uvelike nekome biti od pomoći. Božji blagoslov sa svima vama i preporučam sebe i svoju obitelj u molitve osobito svoju djecu Krunoslava, Kristijana i Ivanu da i njima kroz naše molitve Bog promjeni njihova srca u srce od mesa te da i oni spoznaju Božju ljubav. Amen.

Višnja




Post je objavljen 20.11.2009. u 22:43 sati.