Nastavljamo prema jugu. Šteta što u Zacatecasu nismo imali više vremena, ali što je tu je. Imamo još dosta mjesta za posjetiti, a vremena je sve manje. Za devet dana idemo doma.
Jutros, poučeni iskustvom iz Chiuhuahue, uzimamo taksi do autobusnog kolodvora. Dosta je bilo stresa neki dan kada smo, zbog želje da se malo provozimo gradskim autobusom, skoro promašili bus za Zacatecas. Danas komotno dolazimo na kolodvor, a autobus naravno ne kreće u dogovoreno vrijeme. Ali nema nervoze, u Meksiku smo. Naučeni smo već da se vrijeme ovdje ne poštuje. U 99% slučajeva.
Direktnog busa za Guanajuato na središnjoj visoravni nema, već moramo presjedati u Leonu, ekonomskom i prometnom središtu meksičke savezne države Guanajuato. Leon je od grada Guanajuata udaljen svega sat vremena vožnje. Ubrzo nakon izlaska iz Zacatecasa krajolik postaje zeleniji. Nisu to šume, nego zelenilo niskog raslinja, voćaka i drugih nižih stabala. Napokon se pozdravljamo s onom bordo-ljubičastom bojom sjeverne pustinje. I malo se spuštamo. Zacatecas se nalazi na 2445 metara nadmorske visine, a Guanajuato na 2017. U Zacatecasu je bilo za očekivati puno neravniji i nepristupačniji teren tamo gdje je izgrađen grad, ali s izuzetkom par strmih ulica i uličica, grad je više ravan, nego strm. Izgrađen je u dolini i okružen mnogim brežuljcima. U Guanajuatu, s obzirom da se nalazi na manjoj nadmorskoj visini, očekujemo suprotno – da će grad biti ravniji. I dobivamo suprotno našim očekivanjima. Grad je izgrađen na tako nepristupačnom terenu da se čovjek ne mora dugo pitati jesu li ovi Španjolci bili ludi ili ne. Strma ulica do strme ulice, pregršt tunela i podzemnih ulica – imam dojam s jedne strane kao da sam u Monaku, a s druge kao da sam u Veneciji. Uske i strme ulice i uličice omeđuju tako šarene zgrade da bi ih čovjek poželio pojesti, a tuneli i podzemne ulice su nekadašnja podzemna korita rijeka koje su prolazile kroz Guanajuato, a zbog opasnosti od poplava preusmjerene, te prolazi koji su rudari stvorili u rudnicima u potrazi za srebrom i zlatom. Da bi više nalikovao Monaku, potrebno je da Guanajuato bude malo moderniji i izgradi na primjer pokretne stepenice i liftove u stijenama, a da bi više nalikovao Veneciji, potrebna je voda jer mostova već itekako ima dovoljno, kao i šarenih kućica. No, ne želim ni da Guanajuato više nalikuje Monako ni da više nalikuje Veneciji. Savršen je ovakav kakav je. Pravi bonbon i ne samo moj najljepši grad u Meksiku, nego i jedan od najljepših gradova koje sam vidio u svom životu. Zaista visoko kotira na ljestvici.
Nakon smještaja u hostel i pogleda s terase hostela na grad i katedralu Naše Gospe od Guanajuata u njegovom središtu, spuštamo se jednom od onih strmih i šarenih uličica prema centru. Guanajuato je poput Zacatecasa ili San Luisa Potosija bio rudarski grad. Obližnji rudnik La Valenciana 250 godina je davao 20% svjetskog srebra. Naravno, da su se na tom srebru i ovdje bogatili srebrni baruni i tim novcem izgradili pregršt prekrasnih, uglavnom baroknih, palača. Tu je i mnogo crkava, od kojih dominira katedrala također “od glave do pete” ofarbana u žarku žuto-crvenu boju, kazališta, a gotovo svaka kuća, veća ili manja, na svojim prozorima i balkonima ima mnoštvo šarenih vaza s cvijećem i kaktusima, kao da se natječu tko će ih imati više, što pojačava slikovitost ovog prekrasnog grada. Meni su najdraži gradski trgovi, neki manji, drugi veći, ali toliko ih je da bi se ovdje mogli provesti dani i dani i opet na kraju ne posjetiti sve. A svi odreda lijepo uređeni s klupicama, sređenim drvećem, cvijećem i fontanama. Neki imaju i paviljone. Moglo bi se ovdje živjeti. I uživati.
A u usporedbi s ostalim gradovima u Meksiku, Guanajuato je i jeftiniji. To je zbog velike studentske populacije jer je Guanajuato važan sveučilišni grad. Ima oko 70,800 stanovnika plus oko 20,000 studenata. Mladi se vide na svakom koraku i njima su podređeni fast-foodovi, restorani i kafići, zapravo čitav grad u potpunosti. I mladi su ovdje jako moderno odjeveni. Vrlo zapadnjački. Cure i dečki su sređeni. I svi su puno bijelije puti od onih na jugu ili na obali. Neki su pravi bijelci. To je zato što je ovdje u središnjem dijelu Meksika mješanje između Španjolaca i Indijanaca i stvaranje tzv. mestizo rase bilo intenzivnije. A Meksikanke i Meksikanci ovdje u Guanajuatu, kao i ranije, ali u manjoj mjeri, u Chiuhuahui i Zacatecasu, su jako zgodni, ali jedina zamjerka je da su puno niži od nas Slavena. Prema njima smo poput divova, a dokaz je da već danima pokušavam pronaći nove tenisice u trgovinama (jer su moje stare na izdahu), a na spomen broja 45 mojih stopala, svi se prodavači počinju smijati i klimati glavom. Više od broja 40 ne postoji. A i 40 se ovdje već smatra divovskim!
S osmjehom na licu razmišljam o sutrašnjem cijelom danu u Guanajuatu.