Zacatecas je jedan od tzv. kolonijalnih gradova Meksika. Rudarski grad. Španjolci su ga osnovali 1546. godine nakon otkrića velikih količina srebra i nešto manje zlata u ovom području. Zacatecas ubrzo počinje slati velike količine srebra i drugih metala španjolskoj kruni. U rudnicima u izrazito lošim uvjetima radi domorodačko stanovništvo, a bogate se Španjolci, tzv. srebrni baruni. Tim novcem grade prekrasne barokne crkve i palače po cijelom gradu.
Oboje smo mrtvi umorni. Najprije se preksinoć nismo naspavali jer je krevet kod one bakice u Chiuhuahui bio preloš, a potom nas je noćna vožnja od Chiuhuahue do Zacatecasa još više umorila. Autobusi Transportes Chiuhuahuenses imaju jako malo mjesta za noge tako da smo 13-14 sati proveli skvrčeni u sjedalima. Čiuvavci prvo škrtare na mesu, potom na pomfritu u Burger Kingu, a na kraju i na udobnosti u svojim autobusima. Ali sjever je bogat. A opće poznato je da se škrtareći jedino može obogatiti. Onaj koji dijeli šakom i kapom nikada se neće obogatiti. Ovo je isto u čitavom svijetu. U Hrvatskoj, u Švedskoj, u SAD-u, u Japanu, u Meksiku...
U hostel ne možemo ući prije jedan popodne. Vadim prljavi veš za oprati u nekoj od lavanderias. Danima odgađam i sad sam ostao na jednim čarapama, jednim boksama, jednoj majici i jednim hlačama. Nadam se samo da neka od lavanderia u nedjelju radi u ovom gradu. Trpam prljavi veš u svoj ruksak, a ostatak ostavljam u hostelu. No, potraga za praonicom ne ide dobro. Sve su odreda zatvorene. Informiram se u turističkom info centru, ali i oni potvrđuju moj zaključak – u nedjelju u Zacatecasu nema otvorene praonice rublja. Ne preostaje mi drugo nego kupiti jedne nove čarape, jedne bokserice i novu majicu u Milanu, meksičkoj varijanti H&M-a. Hvala Bogu da je roba u Meksiku superjeftina pa ne moram iskeširati čitavo bogatstvo. Prljavi veš nosim na leđima u ruksaku po gradu jer mi se ne da uspinjati natrag do hostela i gubiti vrijeme. Samo se nadam da mi nitko neće provjeravati ruksak.
Zacatecas je zaista čaroban grad. Za razliku od mnogih koje smo vidjeli na ovom putovanju, Zacatecas je grad s dušom i tijelom. Ne prevelik, ne premalen. Ima oko 124,000 stanovnika. Stranaca gotovo da i nema jer im se ne da toliko potezati prema sjeveru s Yucatana, Acapulca ili drugih ljetovališta na pacifičkoj obali. Ima meksičkih turista jer je u Meksiku sutra nekakav praznik, a kako je sutra ponedjeljak, Meksikanci su odlučili iskoristiti tri dana da sa svojom obitelji pobjegnu negdje na put. Zacatecas je odličan izbor. Grad izgleda čarobno, poput neke kućice za lutke. Šaren, sređen. Pokušavam pronaći neku betonsku grdosiju koja se ne bi ovdje uklapala, ali to mi ne polazi za rukom. Sve je skladno. Kućice su šareno ofarbane. Tu su i barokne palače onih srebrnih baruna. Te katedrala s najljepšom churigueresknom fasadom koju sam vidio u Meksiku. Mnogo je i kafića i restorana sa stilom. Šteta što imamo samo današnji dan za uživanje u ovom gradu.
Uzimamo žičaru do jednog od brežuljaka iznad grada. Izgradili su je Švicarci 1979. godine i podsjeća na one žičare po europskim sklijalištima. Dužine je 650 metara koje prođe u otprilike osam minuta. Pogled s vrha na grad je prekrasan. Zacatecas je u dolini između brežuljaka s ponekim šarenim kućicama koje se penju uz padine istih. Ne tako daleko, kao gradska kulisa, vidi se bordo-ljubičasta boja pustinje. Odavdje vidim i malo betona na kućicama u gradu. Šečući ulicama nemoguće ga je vidjeti jer je savršeno sakriven. Ali odavdje tu i tamo vidim da strši beton u unutrašnjim dvorištima kuća ili na gornjim katovima. Ali gotovo neprimjetno.
Na vrhu Cerro de la Bufa nalazi se i malena kapelica. Ispred nje časne sestre prodaju kolače i liker od jaja. Ostajem malo zapanjen. Bez beda prodaju liker i djeci dok njihove majke to s odobravanjem promatraju. Kupujem i ja čašicu likera. Dobar je, sladak, ali alkohol se odmah osjeti. Gdje je otišao ovaj svijet kada časne prodaju alkohol maloljetnicima?! Šala mala.
U rano poslijepodne gužve se pojačavaju. Treba nam skoro sat vremena da se sa Cerro de la Bufa žičarom spustimo do rudnika. Iz Zacatecasa se ne može otići bez da se posjeti rudnik koji je dao toliko života ovom gradu. El Eden je radio preko 300 godina, sve do 1966. godine kada su ga zatvorili iako još ima 20% srebrnih zaliha. Vodič nam priča mnoge zanimljive stvari. Za rad u rudniku iskorištavali su se domoroci koji su počinjali raditi već s 12 godina. Plaćalo ih se hranom, a kako hrane nije nikada bilo dovoljno da se prehrani rudar i čitava njegova obitelj, rudar je morao uzimati kredit od vlasnika rudnika da kupi ekstra hrane. Zaduživanje je vodilo ka još većem zaduživanju. Zbog loših uvjeta rada i života, životni vijek rudara bio je oko 35 godina, nedovoljno da se otplate svi dugovi. Stoga su sinovi rudara već s 12 godina morali ulaziti u rudnik da bi otplaćivali očeve dugove. I sami ih napravili još više. S druge strane, vlasnici rudnika su lagodno živjeli na tuđoj grbači i živjeli do lijepe starosti.
Nakon još šetnje ulicama, uličicama i trgovima grada i uživancije u ugodnoj atmosferi, vraćam se u hostel. Vani s mrakom počinje biti hladno. Ipak smo na visokoj nadmorskoj visini. Ni u sobi nije puno bolje. Nema grijanja.