Tko nije čuo za one male živčane džukele štakore koji navodno dolaze iz ovog kraja? Čiuvava bi ovdje trebalo biti puno. Dajem se u potragu za čiuvavama, ali jedina koju pronalazim je ona na logu lokalne prijevozničke kuće Transportes Chiuahuenses. Ako malo uposliš maštu. Čudno, ali na ulici ih nema. Vidim pudlice, vidim neke mješance, ali čiuvava nema. Malo ljudi zna da čiuvave zapravo nisu porijeklom iz Chiuhuahue. Prvotno se mislilo da je to slučaj jer su se na slikama starih Indijanaca pojavljivale male životinje za koje se dugo smatralo da su čiuvave. Na kraju se došlo do zaključka da je vjerovatno bilo riječ o nekakvim glodavcima koji su davno izumrli, ili neposredno prije ili neposredno nakon dolaska Španjolaca u Novi svijet. A Čiuvava? Španjolci su je donijeli iz Europe u 19. stoljeću, udomaćila se u Chiuhuahui, uzela ime po gradu i otišla u svijet kao meksička pasmina. Bilo kako bilo, ovo živčanog štakora nikada ne bih imao za kućnog ljubimca.
Chiuhuahua baš i nije muzejski grad. Hvala Bogu. Inače Kaju ne bih vidio cijeli dan. Što, kad bolje razmislim, i ne bi bilo tako loše. Nije da grad nema muzeja. Ima ih nekoliko. I nekoliko galerija. Ali ne baš prezanimljivih. Jedini koji vrijedi posjetiti je Museo de la Revolucion. Muzej revolucije smješten je u nekadašnjoj kući Francisca Pancha Ville, najpoznatijeg protagonista meksičke revolucije 1910.-1920. godine. Pancho Villa je rođen u ovome kraju 1878. godine, ovdje na sjeveru započeo je 1910. godine s revolucijom protiv diktature Porfirija Diaza i za poboljšanje uvjeta života običnih ljudi, nastavio živjeti u Chiuhuahui i u Hidalgo de Parralu, istočno od Chiuhuahue, bio ubijen u atentatu 1923. godine. Njegovom pogrebu prisustvovalo je oko 30,000 ljudi što je bio najveći pogreb u povijesti Chiuhuahue. U njegovoj kući, danas muzeju, živjela je njegova udovica Luz Corral de Villa do svoje smrti 1982. godine, a nakon smrti oporučno ju je ostavila vojsci koja je u njoj uredila muzej. Muzej revolucije na zanimljiv način prezentira život i smrt Pancha Ville uz mnoge njegove osobne stvari.
Još malo šećem gradom prije nego uhvatim bus prema jugu. Na jednom od trgova bacam pogled na spomenik Pancha Ville na konju. Pada već mrak kada Kaja i ja hvatamo gradski bus za autobusni kolodvor. S koferima se uspijevamo popentrati u njega, plaćamo kartu par pesosa i krećemo prema kolodvoru. Ili barem mislimo da krećemo prema kolodvoru. Vozimo se i vozimo. Vani je već potpuni mrak. Bus se sve više udaljava od centra i ulazi u neka čudna predgrađa. Nama je sve čudnije jer smo već trebali biti na kolodvoru. Na periferiji grada ukazuju se shopping centri. Napokon odlazim do vozača.
“No, senor. Ovaj bus ne ide prema autobusnom kolodvoru.”, izgleda da postoje dvije slične linije, Circunvalacion Dos Norte i Circunvalacion Dos Sur, a mi smo na krivoj.
Izlazimo iz busa gotovo usred ničega. Gledamo na sat. Fali manje od pola sata do polaska našeg busa za Zacatecas. Propustimo li ga, nema povrata novca. A cifra nije baš mala. Pokušavamo pronaći taksi, ali taksija nema. Čekamo. Panika. Iznenada, kao dar s neba, prolazi taksi. Zaustavljamo ga. Tip je s obitelji, ali bez beda stavlja ženu i svoje dvoje male djece na suvozačko sjedalo, a nas utrpava otraga. Može li do kolodvora za dvadeset minuta? Može za 15, kaže. I počinje jurnjava po ulicama Chiuhuahue, prolasci kroz crvena svijetla i čitav niz drugih prekršaja. Očito je da smo bili na potpuno suprotnom kraju grada.
I tip uspijeva. Pet minuta prije polaska našeg busa, nalazimo se na kolodvoru. Istina je da nas tip uspijeva opelješiti za dvostruku cijenu, ali barem smo na vrijeme na kolodvoru.
Napuštamo Chiuhuahuu, najsjeverniju točku našeg putovanja, i vraćamo se natrag prema jugu. Prema Zacatecasu.