godine su prolazile kao dani. ne sjećam se kad smo se zadnji puta sjetile svojih prijašnjih života. imale smo svijet pod svojim nogama, ništa nam nije nedostajalo. svaki dan je bio igra, novi izazov, nova zabava. sve se činilo poput bajke koja se morala pretvoriti u baladu. a dan se činio normalno, najobičnijim, još jednim u nizu kojeg ispunjavamo poput križaljke u kojoj nikad ne znamo što nas čeka. tako je i sada. tako je i danas. tako će i biti...
jeste li ikad imali onaj osjećaj da će se nešto dogoditi, niste znali što, samo da je loše? poznat osjećaj? da. pokušala sam izbjeći taj događaj, ali morao se dogoditi. vječna bitka između dobra i zla, nas i njih. uzvišenih bića i običnih pseta, smeća zadnjeg reda, neukroćenih divljaka koji se ponašaju kao da posjeduju svijet, da mogu što god hoće, da nema pravila i granica, da ne postoje za njih. netko im je morao stati na kraj, pokazati tko su i šta su, gdje pripadaju. da, da... znam da zvuči kao govor ohrabrenja, uvod u pobjedosni kraj. ali ne, ne i ovaj put...
mi smo bića noći, vladari tame, hladni poput smrti koju donosimo i daha kojeg ostavljamo. živimo u sijenci stoljećima, sijenci moći, sijenci nas samih. nikad ne spavamo, nikad ne jedemo, ništa ne pijemo; samo vas i vaš život, kompleksnost koju nosite i dar života koji ostavljate. najvrijednije ste što uzimamo, što imamo, što posjedujemo. krhki ste poput pera, naši ste, slabi i nemoćni, spori i predvidljivi. ako imate dostojanje, borite se do zadnjeg daha, predaja će sve samo pogoršati. jer živimo za zabavu, sve je što imamo. uzbudljivost lova, nećete saznati. nagrada za trud, nešto najbolje. užitak besmrtnosti, strast požude. ratnici smo, prebrzi, oku nevidljivi. neslomljivi, nenadjačivi. prokleti ste u našem zagrljaju, zagrljaju smrti. propasti, robije grijeha, tlačenja i boli. nesnošljivo za vas smrtnike, spektakl za nas. sve što će vas snaći. posebna prigoda za vas i njih, bića nedostojna slave koju uživaju, pozornosti koju dobivaju. za nas su ništa, ni do koljena, manji od makova zrna. misle da su uzvišeni, blagoslovljeni, rade sve po svome, izdajice svoga naroda, svoga kovena, plemena. a izdajice uvijek prođu najgore...
rat traje od ranih vijekova. neznamo tko je započeo, mi ili oni, samo znamo da smo neprijatelji. oni su stvoreni da nas unište, mi smo dizajnirani za ubijenje. način destrukcije je jedinstven, jedan i jedini, nepodnošljivi. dogovor nalaže da živimo u miru, ali nitko se na njega ne obazire, nitko ništa ne poduzima. pogotovo ne ovaj dvojac. najsmtonosniji svoje vrste. grupica bijednih stvorova koja živi za nas. naše poslanje u pakao zagrobnog života. vječnu robiju našeg postojanja. dugo su čekali na ovaj dan. zašto bi im uskratili zadovoljstvo. ipak ga imamo nadomet. pa, neka zabava započne...
Post je objavljen 14.11.2009. u 22:52 sati.