Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/kalidas

Marketing

vox fabula


NITKO KAO JOHNNY




Nikada nisam željela biti astronaut. Ali zato, veterinar, pjevačica, glumica, frizerka .... you name it, I'd already wished that. I boksač.

Doduše za ovo zadnje bilo je potrebno mjenjanje spola. No, to me najmanje brinulo.
Boksač. To sam htjela biti. I to ne bilo kakav. Već kao Johhny. Onaj Johnny koji na početnoj špici poznatog crtića usporeno trči na pljusku i zamahuje krošeom i aperkatom naizmjence, mračnog pogleda uperenog u daljinu. Kakav je to frajer bio! Imao je i rez ispod lijevog oka. Vjerovatno iz nekog opasnog meča, maštala sam. Buntovan, snažan i opak. Johnny je bio moj idol. Fen, mikrofone i kazališne komade, sve sam bacila u vjetar. Rastjerala svo životinjsko carstvo.
Bit ću Johnny, odlučila sam. Pa nek' mi onda kažu kada učiti, kada smijem pričati a kada u kaznu. Neće se usuditi. Jer Johnny ne trpi autoritete.
Sad mi je bio potreban plan. Strašan plan.
Ošišala sam svoju dugu crnu kosu sve do ramena, stepenasto. Majka je vikala. I držala se rukama za glavu.
Mislim da joj se nije svidjela moja frizura.

Narednih tjedan dana, nagovarala sam svog tri godine starijeg brata da mi napravi rez ispod lijevog oka. Nije me slušao. Nije me uopće doživljavao. Nisam mu dala mira. Johnny nije gubitnik. Johnny ne odustaje. Jednog dana mi je samo omotao izolir traku oko glave preko usta. Mislim da me brat nije uopće ozbiljno shvaćao. Ili je bio pod strašnim pritiskom toga dana.
Kako god, odsjedila sam hrabro na fotelji, zaljepljenih ustiju, čekajući mamu da se vrati sa posla. Nisam čak ni zaplakala. Johnny je hrabar borac. Plačljivko zasigurno nije.
On stoički podnosi bol. Tako i ja. U fotelji. Nervozno lupkajući prstima po drvenom naslonjaču.
Te sam večeri skovala payback plan.
U frižideru stajao je poveći komad torte na porculanskom tanjuru. Uzela sam ga i polako krenula prema bratovoj sobi. Ušla sam na prstima, kao pantera kakva. Brat je bio zadubljen nečim na kompjuteru. Kad sam došla na zamišljenu blizinu zazvala sam glasno:
- « Dado! « Naglo se okrenuo i – paaf! Nabila mu onu tortu ravno u lice! Eh, da me samo Johnny mogao vidjeti. Hrabra i odvažna.
Ni sama ne znam kako a ponajmanje zašto, bježeći iz sobe ( jer to je bio plan, zadati udarac i petama vjetra ), zapela sam za knjigu na podu, i udarila glavom o vrata. Kakav obrat.
Pantera zaljepljena kao mokra krpa na vratima sobe. Odista ponižavajuća situacija.
Mama je tu večer nešto vikala kako ćemo ju u grob poslati. Istini na ruku, bila je nešto blijeđa nego inače. Mislim da joj bilo žao torte. Vjerovatno ju je htjela za večeru.
Kupit ću joj sutra jaffa kekse, da se iskupim.

Payback je metastazirao u eyeblack. I to moje. Od silovitog udarca, ostala mi masnica preko cijelog oka.


Nisam gubila nadu. Možda kada prođe masnica, ostane koji ožiljak. Hajde, pa ne vjerujem ni da je Johnny odmah zaradio ožiljak. Vjerovatno su i njega koji put istumbali kao beba zvečku da je bio plav kao indigo papir.
Za koji tjedan dobiti ću pravi ratnički ožiljak. Samo da boja splasne.

Sjedila sam u sobi maštajući kako ću na prvu kišu trčati kao Johnny i opako zamahivati mahom krošeom i aperkatom sijući strah i trepet u ulici, kad uđe otac u sobu. Malo sam zadrhtala, priznajem. Sa njim nema šale. Ali malčice tek. Johnny bi to zasigurno razumio. Da se i on susreo sa gnjevnim očima mog oca, vraga bi se pravio važan. Zadrhtao bi malčice kao i ja, kažem vam.
Sjeo je na krevet do mene i rekao da sam sutra u kazni tako da imam vremena da razmislim o svom ponašanju.
- « E pa neću! « – rekla sam odvažno. – « Neće meni nitko prijetiti! Nisam više tvoja mala curica, ja sam Johnny, tata. Ja sam borac. I ne trpim autoritete! « – namrštila sam se.
Otac je podignuo lijevu obrvu. Na izlazu iz sobe okrenuo se i dobacio: - « Mislio sam da razgovaram sa svojom curicom ali izgleda da sam se zabunio. Da je to kojim slučajem bila ona, bila bi u kazni cijeli sutrašnji dan. «
Odahnula sam.
- « Ali pošto si ti Johnny « - nastavi « a tebe ne poznajem, ti ćeš Johnny biti čitav tjedan. Borac si. Izdržat ćeš. » – i izađe.

Suze su mi navrle na oči. K vragu i ti Johnny! Za sve si ti kriv!

I samo da znaš, da stvarno trčiš svaki dan po kiši mokar do kostiju – ne bi ti skakao po ringu i pravio se frajer! Bio bi ti u krevetu sa bronhitisom. Minimum sa bronhitisom, znaš.
Jadan i nikakav.

I Johnny... što ti, ustvari, uopće znači onaj ožiljak ispod lijevog oka ?

Izgledaš jadno Johnny. Stvarno jadno.
Samo da znaš.


Post je objavljen 13.11.2009. u 22:34 sati.