Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/virtuela

Marketing

Sjajan čiča!

Image Hosted by ImageShack.us

Dok sam par dana švrljala po beogradskom Sajmu knjiga, Česi su imali promociju vlastitog prijevoda "Priče o ljubavi i tmini" u knjižari Fišer, gdje je Amos Oz potpisivao knjige. Žao mi je što sam to propustila. Nije da ne merem živjet bez Amosovog autograma, nego, baš me zanima kao lik, htjela bih ga upoznati. U to ime, možda se uputim u Izrael - ništa nije nemoguće...

Nego, par dana kasnije pročitala sam u Respektu intervju s Velikim Piscem.

Izdvajam dijelove koji su me, kako bih rekla a da ne zvučim sentimentalno, 'dotaknuli'.

Novinarka Silvie Lauder pita sljedeće: "U 'Priči o ljubavi i tmini' pišete dosta intimno o svom životu, roditeljima. Je li bilo naporno tako se otvoriti?".

Pisao sam tu knjigu šest godina, ali može se reći i cijeli život. Najvažniji moment koji me konačno i naveo na pisanje ove knjige bio je trenutak kada sam se konačno pomirio s vlastitim roditeljima. Cijeli niz godina, desetljećima, bio sam ljut na majku zato što se ubila. Na oca, jer ju je izgubio. I sam na sebe. Zato što sam bio loš dječak jer inače valjda ne bi otišla. Tijekom mnogo godina jednostavno sam ih isključio iz vlastitog života, sa svojom vlastitom obitelji o njima nisam uopće govorio.

Kada se to promijenilo?

Kada sam došao u doba kada bih mogao biti roditelj vlastitim roditeljima, došlo je do određene promjene. Mogao sam na roditelje gledati kao na vlastitu djecu. Mogao sam o njima pisati, mogao sam s njima uspostaviti kontakt, s humorom, sa suosjećanjem, sa znatiželjom. A na koncu sam tako i pisao knjigu, bez bijesa, s humorom i empatijom.

Još malo o roditeljima i o prošlom stoljeću. Pitanje o tome što bi se dogodilo da su Ozovi umjesto u Izrael emigrirali u New York?

Da su ostali u Europi, ubili bi ih u plinskim komorama. O Americi su razmišljali, ali tamo ih nitko nije htio. Tridesetih godina to nije išlo tako da odete do putničke agencije i uplatite si boravak. Došli su u Jeruzalem zato što im je to istinski bila jedina šansa za preživljavanje.
Sve su zemlje svijeta bile za Židove zatvorene, a ljudi na to ponekad zaboravljaju. Na primjer, službena politika Kanade u to je doba glasila "jedan Židov je previše". Australski premijer je izjavio da je antisemitizam strašan te da zato u svoju zemlju neće pustiti ni jednog Židova, da antisemitizam Židovi sa sobom ne 'uvezu'.

Međutim, sretnici koji su stigli do Izraela također nisu naišli na super-doček...

Ljudi koji su preživjeli holokaust doživljavali su strašne stvari u Izraelu. Na primjer, oni kojima je materinji jezik njemački nisu smjeli ni zucnuti u javnosti, odmah bi na njih zavrištali: "Zaveži! Taj jezik ne želimo čuti!" Tragedija u okviru tragedije.
... U četrdesetima i pedesetima Židovi više nisu htjeli vidjeti sebe kao žrtve. Htjeli su ukinuti znak jednakosti među riječima Židov i žrtva. Htjeli su postati nova vrsta Židova - ne-žrtve, oni koji se znaju braniti i ratovati. To su im pak kvarili oni koji su preživjeli holokaust, kvarili su im tu sliku novog Izraela.

Što kaže o vlastitom ratnom iskustvu? Sam je sudjelovao u šestodnevnom, jomkipurskom... O tom iskustvu nije pisao.

Pokušao sam, ali shvatio sam da to ne mogu vjerodostojno prenijeti nekome tko to sam nije doživio. Nisam to uspio približiti ni prijateljima, ni obitelji.

Čitaju li njegove knjige Palestinci s obzirom da je Oz jedan od onih koji smatraju da se u izraelsko-palestinskom sukobu sudaraju dva opravdana zahtjeva?

Mi živimo usred konflikta, a kad je taj sukob tako ekstreman kao kod nas, ljudi s obje strane žele da se s njihovim stavom slažete 110%. Moje knjige, eseji i članci nisu dobro primljeni ni među mnogim Izraelcima. Nitko sa mnom nije u potpunosti zadovoljan. Izrael je zemlja gdje se svi stalno svađaju. Stalno. Izrael nije zemlja, ni narod, već seminar pod otvorenim nebom. Tamo ima sedam milijuna ljudi, sedam milijuna premijera, sedam milijuna proroka. Svatko se na svakoga dere, nitko nikoga ne sluša. U Izraelu se ne čitaju knjige kao u Češkoj. Česi čitaju knjigu da bi u njoj uživali, da bi ih zabavila. Izraelci čitaju knjigu kako bi se NE složili s njenim postavkama, kako bi se razišli s autorom te da se dobro naljute
Praktički vam to izgleda ovako: kad sjednem u taksi, taksist se istog trenutka sa mnom počne vatreno svađati. Zapravo, ne sa mnom, već sa likom iz moje knjige. I kaže mi neka moliću-lijepo poručim svome liku da ovo ili ono ne radi, već da to radi nekako drugačije. Živim u tome cijeli život i znam uživati u dobroj svađi. Vjerujem da će me debata, koliko god bučna i olujna, nekuda pomaknuti. Taksist se trudi da me pouči, a ja se trudim poučiti njega.

O 'zapadnim intelektualcima'...

Problem s europskim intelektualcima je u tome što su u dvadesetom stoljeću to imali lako u tom smislu da je puno sukoba bilo crno-bijelo - fašizam, Vietnam, apartheid. Potpišete peticiju za potporu dobrih, organizirate demonstracije protiv zlih i odete doma zadovoljan sam sa sobom. U bliskoistočnom konfliktu to nije tako.

Amos Oz je jedan od osnivača pokreta Šalom Achšav (Mir sad), no kako novinarka primjećuje, to "sada" traje već trideset godina...

Jednostavno ne sumnjam da će se to jednom riješiti i da će Izrael i Palestina biti kao Češka i Slovačka danas. Čvrsto u to vjerujem. Ne znam kad, jest da dolazim iz zemlje proroka, ali kod nas je velika konkurencija, a meni proročanstva baš ne idu. Ali jednu stvar ću vam reći - Europljanima je do sadašnjeg stanja trebalo oko tisuću godina ratova i krvoprolića. U našem slučaju to traje kraće vrijeme i neće koštati toliko života. U to sam uvjeren. Usput budi rečeno, toga bi i Europljani trebali biti svjesni kada nam mašu prstom. Trebali bi se prisjetiti vlastite povijesti.


Post je objavljen 10.11.2009. u 20:21 sati.