Piše Bojan Klima
Prije dvadeset godina, hladni rat nije završio mirovnim sporazumom. Nitko nije 'kapitulirao', a nije bio osvojen niti glavni grad 'gubitničke' strane. Vojna sila, koja je u prošlosti odlučivala o ratnom pobjedniku, u sukobu kapitalističkog Zapada i komunističkog Istoka imala je minimalnu ulogu.
Zapad je prevladao prvenstveno snagom svojih ideja, zalažući se za osobnu slobodu svakog pojedinca te slobodu na gospodarskom planu. Komunistička ideologija nije bila u stanju postupno se prilagoditi tom 'zovu vremena' i morala se adaptirati 'preko noći'. Sovjetski sustav to nije bio u stanju učiniti, i doživio je kolaps.
Sjedinjene Države svjesne su da se i aktualni sukob s islamističkim fanaticima ne može okončati vojnim putem. Od zbacivanja talibana u Afganistanu, preko intervencije u Iraku pa do današnjeg angažmana u Pakistanu i podrške iranskim reformatorima – Washington, i civilni i vojni, naglašava da je najvažnije pridobiti 'hearts and minds' stanovnika islamskog svijeta.
Iako će američki 'soft power' tu biti na većim kušnjama nego što je to bilo u slučaju komunističkih metropola - Praga, Berlina, Varšave ili Moskve - neki događaji u islamskom svijetu možda daju naslutiti da promijene u razmišljanju i mentalitetu i nisu tako nemoguće koliko se to ponekad na prvi pogled čini.
Na primjer, prvih godina američke okupacije Iraka, irački suniti spremno su ušli u savez s al-Qaidom. No ta je veza naglo popustila, nakon što su iskusili brutalnost koja odlikuje islamske fanatike. Odrubljivanje glava, opća represija u javnom životu i pokušaj uvođenja šerijatskog prava u svjetovnu sredinu – sve je to postiglo ono što američki vojnici nisu mogli postići: mijenjanjem raspoloženja kod lokalnog stanovništva te njegovim okretanjem protiv fanatika i terorista.
Slična dinamika vjerojatno je na djelu i danas u Pakistanu. Video snimke bičevanja žena od strane talibana kao i postavljanje bombi na tržnicama – sve to, postupno, ipak okreće tamošnje stanovništvo od ekstremista. Također, tri desetljeća provedena pod vjerskom diktatorom uvjerila su milijune Iranaca da, vjerojatno, postoji i bolja alternativa, a to je slobodniji i prosperitetniji život.
Za onog koji je želi uspješno provesti, ovakva 'strategija pridobivanja' zahtijeva dosta strpljenja, pogotovo u situacijama kada se čini da uporaba vojne sile, možda, nudi najbržu stranputicu k cilju.
Međutim, na početku hladnog rata, arhitekt američke protu-sovjetske strategije George Kennan napisao je da Zapad 'svoje uvjerenje u konačnu pobjedu treba temeljiti na dugoročnom, dubinskom razumijevanju povijesti.' 'Potrebni su nam hrabrost i samopouzdanje da ustrajemo u našim vlastitim metodama i u svojoj koncepciji organizacije ljudskog društva' – pisao je George Kennan 1946., jer – 'najgore što nam se može desiti je da si dopustimo da postanemo nalik našem protivniku.'
Post je objavljen 10.11.2009. u 19:59 sati.