Ni ovdje cijelim putem nema mora na vidiku. Samo brežuljci, palme, kaktusi i šikara koji nas dijele od mora. Nema cijelim putem ni autoceste. Već samo ona ista uska neravna rupičasta dvotračna cestica. Jedanestsatnu noćnu vožnju vozač nam pokušava skratiti preglasnim filmovima. Uglavnom drugorazrednim holivudskim. Barem ovaj nije retardiran kao onaj od prije koji dan koji je stavio hardcore horor, nešto a la “Krvavo Valentinovo 3D”. Ja želim spavati.
Oko jedan ujutro filmovi napokon prestaju. Uspijevam sklopiti oči. Ali ne zadugo. Od brige se budim u tri. Ne želim propustiti našu stanicu. No, stanice nema. I nema. I nema. U Tecoman dolazimo tek u pet. Jedanaestsatna vožnja je zapravo bila trinaestsatna. Na meksički način...
Kolodvor u Tecomanu je skupljalište probisvijeta: žena skitnica spava u nekim prljavim krpama izvaljena pred zatvorenom trgovinom, tip zamazan od glave do pete šeće po kolodvoru... Kaja i ja gledamo jedan u drugog.
Cuyutlan nije daleko. Trebali bismo uzeti bus do Armerije i potom drugi do Cuyutlana. Ukupno možda pola sata vožnje. No, prerano je. Vani je još uvijek mrak. Odlučujemo sačekati da se barem razdani.
U 07:15 upadamo u bus za Armeriju. Vozač nam gleda karte. Sve ok. Desetak minuta kasnije nekakav kontrolor ulazi u bus i traži ponovno karte. Opet je sve ok. I vozimo se mi. Nakon pola sata postaje nam pomalo sumnjivo. Ne vozimo li se mi već malo predugo? Malo naprijed pred nama se ukazuje ulaz u Manzanillo, smrdljiv lučki grad. Gledamo na karti. Manzanillo je pedesetak kilometara sjevernije od Tecomana. Armeria je otprilike desetak kilometara od Tecomana. Zbrajamo dva i dva. Otišli smo predaleko. U Manzanillu vozač se čudi kako nismo izašli ranije.
“Kako misliš kretenu zašto nismo izašli ranije?!”, postajem ogorčen i kreteniram svih: “Trebao si nam reći! Jesmo li stranci ili ne? Koliko ima stranaca koji ovdje žive i poznaju put?”
On odlučuje samo slegnuti ramenima. Na meksički način...
Ne preostaje nam drugo nego se vratiti prema Armeriji. Ovaj put osigurali smo se kod vozača da nam točno kaže gdje moramo izaći. Ili ode mu glava. Sve u svemu izgubili smo sat i pol vozikajući se amo tamo.
Ovaj put zaista izlazimo u Armeriji usred neke prašnjave ulice i par blokova dalje hvatamo lokalni bus za Cuyutlan. Bus je krntija kakvu ni u Gvatemali nismo vidjeli. Valjda će izdržati do Kuractlana.
Cuyutlan je gradić, zapravo više selo, sa svega 926 stanovnika. Ima jedan glavni, ali posve pusti trg, jednu jedinu asfaltiranu ulicu, nekoliko malih trgovina, kafića i restorana te četiri-pet malih obiteljskih hotela od kojih, kako nije visoka sezona, dva-tri su zatvorena. Stranaca ovdje skoro da i nema i sve se svodi na meksičke turiste. Ovo je ljetovalište za meksičke obitelji.
Uzimamo sobu u najjeftinijem mogućem hotelu i odmah odlazimo na more. Pacifička plaža je ovdje posve drugačija od one u Puerto Escondidu. Riječ je posve crnoj plaži jer nam je pod nogama crni vulkanski pijesak. Djeluje nestvarno. Ovako crnu plažu još nikada nisam vidio. A nisam vidio ni dvometarske valove koji se nevjerovatnom silinom razbijaju o plažu i o malobrojne kupače.
Plaža je obrubljena malim jednostavnim zaloganicama. Ima ih na stotine. Svaka sa svojim drvenim ležaljkama i stolovima. Mnoge zjape prazne. Ručam pulpo al ajo, hobotnicu kuhanu u umaku od češnjaka i rižu kuhanu u kokosovom mlijeku. Lagao bih kada bih rekao da je slasna. Zapravo više nego slasna je. Fenomenalna je. Pitam konobaricu kako to da nema nigdje liganja na jelovniku jer ih zaista u Meksiku još nisam vidio u ponudi. Kaže da ih ima, ali da ih baš i ne jedu previše. Omiljene su im hobotnice.
Jedan dosadnjikavi sredovječni američki par nalazi se na ležaljkama do nas. U Cuyutlanu ima možda desetak stranaca i mi baš nabasamo na dva i to najgora. Čude se svemu, glasno razgovaraju s prodavačima suvenira koji ih oblijeću poput muha i ženska kupuje sve odreda. Radije odlazim u more. Plivati je nemoguće. Valovi su prejaki. Svaki pokušaj završava time da se nađem poklopljen od vala, a crnog sitnog pijeska nađem i u nosu i ustima i u ušima pa i očima. Ali ovo je život. Jesti, piti i uživati na crnoj plaži Cuyutlana.
U sobi se pokušavam otuširati. Okrećem ručicu za vodu. Na glavu mi pada metalna tušilica i pola cijevi iz zida. Trebali su biti uzidani. Mijenjam sobu. Da stvar bude gora, u suton na pozornicu izlaze i komarci. Rojevi komaraca. Ovoliko ih nisam vidio ni u Vukovaru prije par godina u kasno proljeće, rano ljeto. Kupamo se u autanu. Ali skoro da ne pomaže. Ovi leteći vampiri nas tjeraju u krevet.