UČENIK JE NEMOTIVIRAN KAD JA VODIM MONOLOG
Djeca su nemotivirana kad im je dosadno, a dosadno im je kad nisu aktivno u nešto uključeni. Monolozi su vrlo česta pogrješka i učitelja i roditelja koji sasvim pogrješno misle da je za komunikaciju važno da porukom prenesu sve što znaju ili žele reći o nekoj temi, ne obraćajući pozornost na to slušaju li ih djeca doista ili ne.
Učenici koji samo sjede, slušaju, zapisuju kad im se kaže da nešto zapišu – nisu doista aktivno uključeni, nego su više ili manje poslušni izvršitelji nekih zahtjeva. Aktivna uključenost pretpostavlja dvosmjernu komunikaciju. Nakon svakih nekoliko minuta moga monologa moraju dobiti priliku da i sami budu aktivni. Nakon svakog zaista važnog podatka o kojem sam govorila mudro je postaviti otvorena pitanja poput: Što ti misliš o tome? Imaš li kakav zanimljiv primjer? Što misliš, što je najvažnije u tome o čemu smo govorili, što svakako moraš zapamtiti? Ima li nešto što o toj temi nismo spomenuli, a željeli biste da i o tome govorimo? Moram pozorno poslušati njihove odgovore, pokušati odgovoriti na njihova pitanja i uzeti u obzir njihove primjedbe. Tada se osjećaju uključeni i žele sudjelovati.
Djeca se žele angažirati. Više vole biti aktivna, nego sjediti i biti pasivni primatelji, objekti moje priče. Bez obzira jesam li učitelj ili roditelj, moja je zadaća da stvorim takvo okruženje koje će djeci omogućiti da budu aktivni i sudjeluju u razgovoru. Većina se učitelja panično boji da će razbijanjem svoga monologa propustiti reći sve što su naumili, da će razgovarajući s učenicima izgubiti dragocjeno vrijeme. U krivu su kad se toga boje. Upravo je u tome problem: moj zadatak učitelja nije da kažem učenicima sve što moraju znati, sve što je važno ionako piše u udžbenicima. Moj je najveći zadatak da učenike uvučem u priču, u temu, da ih motiviram, navedem da to što moraju znati sami pročitaju i prouče, požele zapamtiti.
Post je objavljen 08.11.2009. u 13:34 sati.