Ekološka osviješćenost
Kao što znate nedavno sam naumila napisat društveno angažirani tekst. Katica se osjeća malkice inferiorno jer se nikak nemre ufurati u socijalnu problematiku pa tako ni napisat ništa o kontejnerima i penzionerima. Jeste primijetili da u posljednje vrijeme te dvije riječi uvijek idu jedna uz drugu?
U svoju obranu mogu reči da živim u finom, ekološki osvješćenom gradu gdje il su kontejneri prazni ili nema penzionera. Uglavnom vrlo rijetko viđam prizor gdje iz kontejnera vire nečije noge a i onda bi prije rekla da je neko bacijo svoju ženu (sudeći po papučama) ili se u najgorem slučaju razaznaje, po naslonjenom biciklu punom prnja, da se radi o mojim sugrađanima Romske nacionalnosti a oni su više dio gradskog folklora nego potvrda o recesiji.
Dakle u gradu gdje su i šahtovi izliveni od posebne legure sa grbom grada, pa služe kao turistička propaganda, izgledalo je kao da nema sirotinje. A onda sam pošla, sva ekološki osvješćena (čemu svjedoči potpuna biorazgradivost mog tijela usprkos zovu plastične kirurgije), vratiti plastične boce u dućan. Ovdje moram pripomenuti, u svoju obranu, da je to bilo prije posla i još jednog fuš sastanka pa je Katica bila pristojno obučena, tj nije bila u uobičajenom autfitu ''za po doma', stara trenirka, kako obično izgleda kad ide u dućan. Što je bila strateška greška al jbga kad ne misli.
U predvorju Kauflanda, ispred čarobne mašine koja guta boce a riga lovu, sirotinjski automat za igru, bila je već gužva. Pristojno sam stala u red i baš kad sam nakon nekog vremena odlučila da ću svoje boce prepustiti nekom jer nemam vremena, začuo se ženski glas: ''Kak tu nekaj smrdiii...'' i istovremeno se žena od kojih 40 godina odmakne od mene. U prvoj sekundi, dok Katica naivna kakva je, još nije skužila o čem se radi, čak sam i pocrvenila.
''Je, po parfemu...fuj...'' rekla je druga, preslika prve po licu izboranom ne od starosti već sudbine.
Ljudi, bilo je u mom životu trenutaka kada sam sasvim zasluženo trebala osjetiti sram zbog svojih riječi ili djela, nisam svetica, al ne znam da li mi je ikada bilo tako neugodno kao u tom trenutku. Nakon riječi druge žene još se nekoliko ljudi okrenulo prema meni gledajući me neki ravnodušno, neki umorno, a neki sa, činilo mi se, osudom u očima. Osjećala sam se kao da se snima neka scena iz filma o socijalnim razlikama. I odjednom shvatila u kakvom sranju od države živim kad je miris parfema ta razlika. I to samo kap ili dvije, špara se.
Ostavila sam vrećicu sa bocama na podu i izašla iz dućana.
I bilo bi mi drago da je ova priča samo neka ironija na postojeće stanje. Ili da je socijalna razlika doista samo u kap dvije parfema.
PS. samo me ometaju. Nikak da počnem pisati o sexu
Post je objavljen 02.11.2009. u 21:00 sati.