Sajli, bez čijeg osmjeha ništa nije isto
-----------------------------------------------------------------------------------------------
''..........Davor nervozno protrlja prstima bradu da ublaži svrbež; mrzio je brijanje. No više od toga nije podnosio muškarce obrasle u bradu. Nebitna posljedica rata. Onda okrene glavu malo udesno da bi bolje promotrio ožiljak; još jednu posljedicu rata. Bitnu. Donje polovice uha uopće nije bilo. Ulaz u zvukovod bio je gotovo potpuno zatvoren tamno ljubičastim ožiljkom, a iznad njega je stršio ostatak ušne školjke. Pustio je kosu da izraste nešto dulja, tako da bar djelomično pokrije taj ružan detalj. Ne zbog taštine već umora od tuđe znatiželje.
* * *
Dogodilo se to u drugoj godini rata. Petorica njih imala je zadatak noću čuvati cestu i onemogućiti svaki pokušaj prolaza neprijatelja. Srba, četnika. S druge strane ceste, na udaljenosti od kojih 200 metara u sličnom šumarku, nalazila se petorica sa istim zadatkom. Zaustaviti neprijatelje. Hrvate, ustaše.
U dugim noćima dobacivali su uvrede jedni drugima, dijeleći si nadimke, vodeći verbalni rat. Za pucnjavu nisu nalazili razloga. Ni dovoljno mržnje.
Te noći Davorova je skupina bila sastavljena od istih ljudi kao i kod svih prethodnih stražarenja. Na drugoj su se strani, međutim, čula dva nova glasa, što je bio povod za novu salvu vrijeđanja, psovki i provokacija. No novi nisu bili razgovorljivi i riječi ubrzo zamru.
U nastaloj tišini vrijeme je sporo odmicalo. Sajla, Bać i Davor izašli su iz skloništa i zaklonili se iza stabala da bi popušili po cigaretu. Pažljivo su ih palili, skrivajući plamen da ne postanu nečija meta u mraku. Krešo i Joka ostali su u skloništu spavati.
Dosada.
«Ejjj, Čedoo…..», vikne odjednom Davor prema drugoj strani, ime ''od milja'' za četnike, sjetivši se nove psovke.
«Kaj je, kaj 'očeš..?.», javi se na to pospan glas s njihove strane, iz skloništa.
Sajla, Bać i Dado prasnuše u smijeh. To se javio Krešo. Na početku je rata svoje ime Čedomir promijenio u Krešimir. I sad se nesvjesno, iz sna, javio na zazivanje svog starog nadimka.
Grcajući Sajlin smijeh pretvori se u kašalj i on odbaci upaljenu cigaretu.
S druge strane, dvojica novih četnika dosađujući se, u žaru cigarete vidješe cilj za šezdeset milimetarski minobacač koji su danas prvi put donijeli sobom. Ne obazirući se na prosvjed ostale trojice koji su ih uvjeravali da se do sad ovdje još nije pucalo, bar ne na straži, oni ispališe jednu minu željni akcije.
Praass!
Trasss…bilo je sve što je Davor čuo; osjetio nije ništa. Okrenuo se zaprepašteno Sajli, baš u trenu kad je ovaj, krvavog tijela i smrskane glave počeo padati prema njemu. A onda se onesvijestio...''
------------------------------------------------------------------------------------------------
Bio je zgodan, mlad i pametan. Ponekad se pitam kakva bi mu djeca bila.
Post je objavljen 01.11.2009. u 18:42 sati.