Marketing
kako se oni usude živjeti....
Mislio sam da ništa više neću pisati o današnjem danu, no dolaskom na grob.....
ponovo u meni se razbukatala strahovita ljutnja , mržnja pomješana sa boli.
Znam svi nam govore mržnja razara, istina je to, no što ima još za razoriti u nama, što nam se još može uzeti.
Ubojica nam je uzeo sve................
Pitam se po tko zna koji puta kako se oni usude živjeti nakon što uzmu nekome život, i to sa namjerom, zbog neke bolesne ljubomore, akokohola
ili nečeg drugog.
Kako danas možda več i on otac , gleda svoju djecu, znajući da je naprosto napodliji ubojica, zar ima hrabrosti živjeti, zar može držati svoju nevinu dječicu rukom koja je oduzela život na podao način..i onda shvatim da zapravo mogu, i to dosta lako ....zahvaljujući našem društvu našim sudovima , našim zakonima, koji štite ubojicu, koji uporno u njima traže nešto pozitivno, kako bi mogli to isticati i opravdavajući kazne koje zapravo i nisu kazne, da jesu ali kazne samo za žrtve i one koji iza njih ostaju
Neki dan mi majka kaže koja je izgubila svoju djevojćicu na pješačkom prelazu kojim je išla u školu, da se je ubojica skrušeno na sudu držao
a nekoliko minuta nakon presude vani telefonom obavještavao nekoga i smijao se naravno
našoj državi , zakonodavstvu i sucima , samo oni to ne vide no roditelji gledajući to znali su da i njih ponovo ubija tim smjehom sada uz blagoslov države i naših vrlih zastupnika koji spavaju u sabornici.
I dalje se pitam KAKO SE USUDE ŽIVJETI....
a meni preostaje da tu svoju mržnju prema njemu ne pokazujem okolini,
da ne ispadnem neki monstrum,nevjernik no neka mi ne pokušavaju ni sugerirati da je krščanski opraštati, Bože oprosti im ti ... JA NE MOGU OPROSTITI i nikada , nikada od mene oprost ni u mislima ne može dobiti, a, naravno da ima srca i da nije ubojica možda bi on sam zatražio oprost, no nikada nije, Oprostiću onda kada svojom rukom ponovo mogu prijeći preko njegove valovite kose , osjetiti toplinu a ne hladnu broncu.
Na ovaj način morao sam izbaciti iz sebe tu tugu, gorčinu dolazeći sa grobova našeg sina Silvestra i sa groba preslatke djevojćice Stelice koji su na isti dan 31.1o imali tu nesreću da su im Oni uzeli život, a, ne usudim se ni pomisliti koliko roditelja danas diljem svijeta ili naše domovine od Josipovih u Osijeku pa do kranjeg juga skvrčeni od bola stoje njemo na grobovima svoje dijece znajući istovremeno da pravda ni u najblažem obliku nije ni pokušala djelovati a država i oni koji donose zakone , su saučesnici u tome iako misle da donose dobre zakone , da donose samo za ubojice. a žrtve po njima ionako više nema , one su u
grobu.
Post je objavljen 31.10.2009. u 12:41 sati.