Tipičan gvatemalski doručak sastoji se od jaja, bilo na oko ili kajgana, pire od frijolesa tj. fažola, par tortilla i banana. Iako se na prvu doima kao nejestiva mješavina, u stvarnosti i nije toliko loše. Nije uopće loše. A u slatkome malom comedoresu u centru Floresa dođe svega 25 quetzala. Jedino loše je kava, koja je i ovdje u Floresu, unatoč tome što se Gvatemala hvali da proizvodi jednu od najboljih kava na svijetu, zapravo odvratan filtrat a la norteamericana. Da stvar bude još ozbiljnija, serviraju je uvijek bez mlijeka pa da ubijem taj okus filtrata, dodajem toliko šećera da me već pomalo strah da će me uhvatiti dijabetes. Hvala Bogu da sutra odlazimo iz Gvatemale jer tko zna...
U sedam ujutro nalazimo se pred uredom prijevozničke kompanije San Juan koja vozi do 70-tak kilometara udaljenog Tikala. Kažu nam da im je žao i da kombi neće krenuti u sedam jer nema dovoljno ljudi. Toliko o garantiranim polascima svakih sat vremena! Ali već sam naučen na ovakvo “funkcioniranje” stvari pa se uopće ne zamaram, za razliku od Kaje koja je brucošica u putovanjima po zemljama trećeg svijeta.
“Radije otiđite na doručak i vratite se za sat vremena.”, savjetuje nam zaposlenik San Juana i dodaje: “Polazak u osam je siguran.”
I tako mi odlazimo na gore navedeni gvatemalski doručak.
Sat kasnije još uvijek nema kombija. Naposljetku nam se iznenada ukazuje poput čuda gospe od Guadalupea i mi, umjesto u sedam, put Tikala krećemo u osam i pol. I putem po običaju ponovno skupljamo domoroce jer, iako je ovaj kombi namijenjen isključivo turistima koji iz Floresa i Santa Elene žele doći do Tikala, vozač je usput odlučio nešto malo zaraditi i prevesti i nekoliko domorodaca kad su mu već na ruti.
Tikal je daleko najvažniji arheološki lokalitet u Gvatemali. I ovo je još jedno djelo drevnih Maja, ali za razliku od Copana, građevine su razmještene na puno većoj površini. Parque Nacional Tikal pokriva preko 550 km2 površine na kojoj se nalazi na tisuće građevina. Čitav je prostor od 1979. godine pod zaštitom UNESCO-a. Plaćamo ulaznicu, dakako kao turisti puno skuplju od one koju plaća lokalno stanovništvo. Da nije riječ o Tikalu, samo bih se okrenuo i otišao jer mi se uopće ne sviđa da netko na ovakav način muze novac iz mene. Dok stranci (ili 'lova koja hoda', kako razmišlja ovdašnje stanovništvo) plaćaju 150 quetzala, lokalno stanovništvo plaća svega 25.
Tikal je sakriven u prašumi i do mnogih građevina nema drugog načina nego pješačiti po puteljcima u prašumi dok se po granama iznad glava vješaju majmuni glasno dajući do znanja da su oni ovdje šefovi te krešte raznolike prašumske ptice. Šarolike makave nažalost ovdje ne primjećujem.
Sam Bog zna koliko je uopće ovdje građevina sakriveno u prašumi s obzirom da je mnoge progutala prašuma prije mnogo stoljeća i do danas nisu otkrivene. A na nekima su arheolozi tek počeli raditi i počeli uklanjati drveće i trave kojima su obrasle. A sam Bog zna i na koliko sam se tikalskih piramida popentrao. Jer ja sam se nakon druge pogubio u brojanju. Za razliku od Copana gdje nema piramida i gdje se naglasak stavlja na reljefe i kipove, u Tikalu su najvažnije piramide, a reljefa, kipova ili slikarija gotovo da i nema. Zapravo, i ono malo reljefa, kipova i slikarija što ima u tako su lošem stanju da ne vrijede spomena nakon onih u Copanu. Jedino što mi u oči upada su premnogobrojni grafiti kojima su uneređeni zidovi mnogih tikalskih građevina. 'Adolfo estuvo aqui', ili 'Adolfo je bio ovdje', jedan je od mnogih urezanih grafita. Kada je dragi Adolfo baš htio ovjekovječiti svoje ime, mogao je barem i napisati svoje prezime ako je toliko hrabar jer Adolfa u hispanskom svijetu ima na milijune. Stvar je očito toliko problematična da svako malo nailazim na znakove upozorenja o zabrani urezivanja grafita. Jedino što zabranu nema tko provoditi jer u svoja preko četiri sata na lokalitetu vidio sam svega šačicu čuvara.
Tikalske piramide su zaista impresivne, posebice nakon uspona na jednu od njih ili neki od brežuljaka odakle se pruža prekrasan pogled na prašumu i ostale piramide čiji vrhovi poput svjećica vire iz, u ovom slučaju, zelene rođendanske torte. Građevine u Tikalu su uglavnom označene samo brojevima i slovima, uz izuzetak onih glavnih na tzv. Glavnom trgu koje imaju i svoja imena. Na trgu se nalazi tzv. Piramida Velikog Jaguara, najslikanija građevina Tikala. Međutim, moja najdraža građevina je tzv. Piramida 5, 58 metara visoka građevina sakrivena u prašumi, izgrađena oko 700. godine naše ere. Spomenimo da je Tikal na svom vrhuncu bio od 6. do kraja 9. stoljeća i u tom razdoblju izgrađena je većina građevina. Piramida 5 je također bila prekrivena zemljom i raslinjem sve do prije 20-tak godina kada su je arheolozi očistili i otvorili za javnost. Budući da je glavno stepenište u jako lošem stanju, za uspon koristim sporedne drvene stepenice koje su toliko strme da bih prije rekao da su 58 metara visoke ljestve nego stepenice. Za uspon je potrebna nešto bolja kondicija i bolje ne gledati prema dolje, posebice ako te strah visine, ali kad jednom dođeš na vrh, pogled je fenomenalan i lako je zamisliti, stojeći ispred svetišta na vrhu piramide, kako su se nekad niz ove iste stepenice bacala tijela žrtvovanih. Iako baš i nije vjerodostojan, na pamet mi padaju scene iz Gibsonova Apocalypta.
Tikal zaista vrijedi posjetiti iako moram priznati da meni osobno nije jedan od onih lokaliteta koji su mi stvorili wow-efekt. Daleko je od Taj Mahala ili Angkor Wata. Ipak, vrijedilo je provesti nekoliko sati u prašumi i istraživati izgubljeni svijet Maja. Posebice jer nas je vrijeme danas napokon poslužilo, a turista, iako ih je bilo puno više nego u Copanu, i dalje su u malenom broju. Tek nekoliko grupica s kojima smo se sudarali cijeli dan.
Natrag u Floresu, nakon ugodnog toplog tuša, vrijeme je za ponovno pakiranje. Taman se navikneš na neko mjesto i već moraš otići. A da su Hrvati bili tu, ostavljam ja znak. Ne u obliku grafita jer to nije moj način. Već puno inventivnije. Iznenada me uhvatilo sranje i u onoj velikoj brzini uletio ja na wc u našoj sobi, posrao se i potegnuo tonu papira (koji je ovdje isključivo jednoslojan pa ti doslovno treba tona). E sad, potegnem ja vodu. I istog trena se sjetim da su kanalizacijske cijevi u ovom dijelu svijeta super uske i da se wc papir baca ne u wc, nego u koš uz njega. No, već je kasno i voda je povukla papir. Odnosno, jedan mali dio one tone papira. Ostatak je toliko zaštropao naš wc da se voda počela prelijevati iz njega najprije po kupaonici, a onda i po sobi. U brzini sam se poslužio navlakom za krevet ne bi li nekako pokupio svu tu vodu barem iz sobe. Stvar je na kraju ipak stavljena pod kontrolu. Wc je i dalje ostao zaštropan, miomiris se počeo širiti kupaonicom i sobom, a mi se cijelu večeru moramo tiho išuljavati u zajednički wc na hodniku kako nas ne bi netko otkrio i počeo postavljati neugodna pitanja tipa zašto koristimo ovaj kad imamo vlastiti wc u sobi. Sutra ujutro morat ćemo se isto tako diskretno išuljati iz hotela na stražnja vrata.