Kada bi život bio štafelaj
a ja ko slikar, uzmem dan, čisto bijel
ne ispunjen, jednostavno nijem,
pričepim ga! Otpijem gutljaj kave,
pogledam u daljinu onako zamišljeno
i crvenom bojom započnem dan,
krivudavo kao uzdah zaljubljenih,
i dok sam još u tom zanos,
s vrlo malo plave, nebo plave boje
nacrtam istinsku vedrinu duše,
onu što osmijehom počinje i završava…
Po rubovima jutra i noći, nijansiram
onu izmaglicu u kojoj nestaju
sve izmućene i tužne oči…
Ponovo jedan gutljaj fine kave,
onaj pogled, žuta boja i Sunce…
Da! Sputati treba svaku ljepotu
i potpisati, dakako da treba, obavezno,
sitnim slovima u donjem kutu…PiPi,
a rama, rama ove slike nek je zlatna,
zlatna ko moj osmijeh i onako
sitno rezbarena ko ljubav moje žene!
Post je objavljen 22.10.2009. u 00:45 sati.