28. Istraživanje istine – valja nam to priznati! – ne pokazuje se uvijek u sličnoj jasnoći i skladu. Prirodna ograničenost razuma i hvastanje duha zasjenjuju i odvraćaju osobno istraživanje. I druge osobne koristi, koje su različitog značaja, mogu potamniti istinu. Može se dogoditi da čovjek stane izbjegavati istinu čim je započne spoznavati, jer se boji njezinih zahtjeva. Usprkos tome, čak i kad bježi od nje ona ipak živo dira njegovo postojanje. Jer čovjek vlastiti život nikad ne može temeljiti na sumnji, nesigurnosti ili laži: takvo postojanje stalno bi uznemiravali strah i tjeskoba. Čovjek se, dakle, može definirati kao onaj koji traži istinu.
29. Ne može se pomisliti da istraživanje, tako duboko ukorijenjeno u naravi čovjeka, može biti sasvim beskorisno i prazno. Sama sposobnost traženja istine i ispitivanja već po sebi daje prvi odgovor. Čovjek ne bi počeo istraživati ono o čemu baš ništa ne zna ili ono što bi držao neprohodnim. Samo nada da će doprijeti do nekakvih odgovora može ga navesti na prvi korak. Upravo to se događa u znanstvenom istraživanju: kada znanstvenik, na temelju prethodnog uvida, traži logičko i vjerojatno objašnjenje neke pojave, već od početka goji čvrstu nadu da će pronaći odgovor i neće malaksati duhom pred neuspjesima. On početni uvid ne drži ispraznim samo zato što nije postigao cilj; radije bi se s pravom moglo reći da još nije našao pravi odgovor.
Isto valja reći o istraživanju istine u kontekstu najvažnijih pitanja. Žeđ za istinom je tako usađena u ljudsko srce da, ako postoji neka nužnost da se ona propusti, to dovodi u krizu vlastito postojanje. Dovoljno je pogledati svakodnevni život da bi se vidjelo kako napokon, svatko u sebi trpi od uznemirenosti koja potječe od nekih bitnih pitanja te, istodobno, u duhu čuva barem nacrt njihovih odgovora. Riječ je o odgovorima čije smo istinitosti svjesni, jer je očito da se oni u bîti ne razlikuju od odgovora do kojih su došli mnogi drugi. Bez sumnje, svaka istina koja se stekne nema istu težinu. No, svi rezultati zajedno uzeti, potvrđuju sposobnost čovjeka da u najširem smislu dopre do istine.
30. Sada može biti korisno da ukratko promotrimo različite oblike istina. Brojnije su istine koje se oslanjaju na neposrednu očitost ili se potvrđuju pokusom. Ove se istine tiču svakodnevnog života i znanstvenog istraživanja. Na drugoj razini nalaze se istine filozofijske naravi koje čovjek doseže pomoću spekulativne sposobnosti uma. Postoje, konačno, religiozne istine, temelji kojih se na neki način nalaze i u filozofiji. One se nalaze u odgovorima koje različite religije, svaka prema svojim predajama, pružaju na posljednja pitanja.
Kod filozofijskih istina valja primijetiti da one nisu ograničene samo naučavanjima profesionalnih filozofa, katkada kratkotrajnima. Svaki je čovjek, kao što je rečeno, na neki način filozof i posjeduje svoje filozofijske pojmove pomoću kojih upravlja svojim životom: na ovaj ili na onaj način svatko za sebe stvara cjeloviti nazor i odgovor o smislu vlastitoga postojanja; u takvom svjetlu on tumači osobno življenje i upravlja svoje ponašanje. Isto se tako valja zapitati i o odnosu između filozofijsko-religioznih istina i istine objavljene u Isusu Kristu. Prije nego se odgovori na to pitanje, treba razmisliti o jednoj daljnjoj filozofijskoj spoznaji.
31. Čovjek nije stvoren da bi živio sam. Sam se rađa i raste u okrilju obitelji, a tijekom godina svojim radom uključuje se u društvo. Tako ga od kolijevke zasipaju razne predaje od kojih ne prima samo govor i kulturalni odgoj, nego i brojne istine u koje vjeruje kao da su mu usađene u razum. Međutim, mladenaštvo i osobno sazrijevanje čine da se kroz posebno kritičko djelovanje uma te istine stavljaju u sumnju i provjeravaju. To ne priječi da se poslije ovoga prijelaza te iste istine »ponovno nađu«, bilo kroz iskustva stečena s njima bilo po susljednom razmišljanju. Pa ipak, u životu čovjeka brojnije su istine u koje se jednostavno vjeruje od onih koje on stječe osobnom provjerom. Tko, naime, može sam od sebe točno ispitati bezbrojne znanstvene rezultate na koje se oslanja današnji život? Tko može sam od sebe ispitati mnoštvo spoznaja koje svakodnevno primamo iz različitih dijelova svijeta i koje se općenito drže istinitima? Tko, napokon, može ponovno prijeći putove iskustva i mišljenja na kojima je skupljeno toliko blago mudrosti i vjerskoga osjećaja ljudskoga društva? Dakle, čovjek-tražitelj također je onaj koji živi vjerujući drugome.
32. Svatko, u vjerovanju, vjeruje u spoznaje koje su postigle druge osobe. U tome valja spoznati jednu znakovitu napetost: s jedne strane, spoznaja iz vjere čini se nesavršenim oblikom spoznaje koji se malo-pomalo mora usavršiti uz pomoć očevidnosti pribavljene na pojedinačnim predmetima; s druge strane, vjera se često pokazuje bogatijom od jednostavne očevidnosti, jer sa sobom nosi međuosobni odnos i uvodi u igru ne samo osobne razumske sposobnosti, nego i dublju sposobnost da sami povjerujemo drugim osobama, uspostavljajući s njima čvršći i intimniji odnos.
Korisno je naglasiti da se istine postignute u tom međuosobnom odnosu ne tiču činjeničnog ili filozofijskog reda. Ono što se poglavito zahtijeva jest sama istina osobe: naime, ono što ona sama jest i što pokazuje od vlastite unutarnjosti. Čovjekovo savršenstvo ne sastoji se samo u postizanju apstraktne spoznaje istine, nego također u životvornom odnosu predavanja i vjernosti prema drugima. U toj vjernosti, snagom koje se čovjek umije predati, on pronalazi punu sigurnost i čvrstinu duha. U isto pak vrijeme nema spoznaje po pouzdanju – spoznaje koja se oslanja na međuosobnu procjenu – a da se ona ne bi odnosila na istinu: čovjek se, vjerujući, prepušta istini koju drugi pokazuje.
Koliko li se primjera može iznijeti da bi se rasvijetlilo ono što smo rekli! Naše se razmišljanje odmah okreće prema svjedočanstvu mučenika. Mučenik je, naime, najcjelovitiji svjedok istine o postojanju. On dobro zna da je pred Kristom Isusom pronašao istinu o svom životu, čiju mu sigurnost nitko ne može odnijeti. Ni bol ni okrutna smrt ne mogu ga odvojiti od istine koju je otkrio u susretu s Kristom. Eto razloga zbog kojega svjedočanstvo mučenika sve do današnjega dana izaziva divljenje, pronalazi slušatelje i uzima se kao primjer. Ovo je razlog zbog kojega se vjeruje njihovoj riječi: u njima se pronalazi očevidnost one ljubavi kojoj nisu potrebni dugotrajni razgovori da bi uvjerila – jer svakome od nas govori o onome što iznutra opaža kao istinito i već dugo traženo. Mučenik, konačno, u nama potiče duboko pouzdanje jer govori ono što mi opažamo i čini očevidnim ono što bismo i mi jednakom snagom htjeli izraziti.
33. Tako možemo razumjeti da se različiti dijelovi ovoga pitanja malo-pomalo upotpunjuju. Čovjek po svojoj naravi istražuje istinu. Ovo istraživanje nije osuđeno samo na postizanje djelomičnih istina koje ovise o događajima ili znanostima; čovjek ne traži samo istinsko dobro za svoje pojedine naume. Njegovo istraživanje upravljeno je prema daljnjoj istini koja može rasvijetliti smisao života; zato je riječ o onom istraživanju čiji se ishod može pronaći samo u apsolutnom. Pomoću sposobnosti usađenih u duhu čovjek može i pronaći i priznati jednu takvu istinu. Ukoliko je ta istina životna i bitna za njegovo postojanje, ona se dostiže ne samo putem razuma, nego i povjerljivim prepuštanjem u ruke onih koji mogu zajamčiti sigurnost i autentičnost te istine. Sposobnost i izbor da sebe same i svoj vlastiti život povjerimo drugima zacijelo predstavljaju jedan od antropologijski najznakovitijih i najizrazitijih činâ.
Ne treba zaboraviti da i razum u svome istraživanju treba potporu pouzdanog dijaloga i pravoga prijateljstva. Prizvuk sumnje i nepovjerenja, koji katkad obuzima spekulativno istraživanje, čini da se zaboravlja naučavanje nekadašnjih filozofa koji su prijateljstvo držali jednim od najprikladnijih uvjeta pravoga filozofiranja.
Iz svega dosad rečenoga može se razabrati da se čovjek kreće na putu istraživanja koje se u ljudskom smislu ne može završiti: to je istraživanje istine i neke osobe kojoj se može povjeriti. Kršćanska vjera dolazi mu ususret tako da mu nudi konkretnu mogućnost razmatranja dovršetka tog istraživanja. Naime, prekoračujući stupanj uobičajenog vjerovanja, kršćanska vjera uvodi čovjeka u red milosti tako da može biti dionikom Kristova otajstva, čijom snagom mu se nudi prava i prikladna spoznaja Jednoga i Trojedinoga Boga. Tako u Kristu Isusu, koji je sama Istina, vjera prepoznaje zadnji poziv koji se okreće prema ljudskom društvu, ne bi li tako uzmogla ispuniti ono što opaža kao žarku želju.
34. Ova istina koju nam Bog objavljuje u Isusu Kristu, ni najmanje se ne protivi istinama koje se stječu pomoću filozofije. Dapače, dva stupnja spoznaje vode do punine istine. Jedinstvo istine već je temeljni postulat ljudskoga razuma koji se izražava načelom neproturječja. Objava pruža sigurnost ovoga jedinstva pokazujući kako je Bog Stvoritelj također i Bog povijesti spasenja. Jedan te isti Bog koji stvara i jamči sposobnost shvaćanja i razumijevanja naravnoga reda stvari, na koji se učenjaci s pouzdanjem oslanjaju, isti je onaj koji se objavljuje kao Otac Gospodina našega Isusa Krista. Ovo jedinstvo istine, naravne i objavljene, svoju živu i osobnu identičnost nalazi u Kristu, kao što i Apostol podsjeća »kako je istina u Isusu« (Ef 4, 21; usp. Kol 1, 15–20). On je Vječna Riječ u kojoj je sve stvoreno, a istodobno je i Utjelovljena Riječ, koja u svojoj cjelovitoj osobi objavljuje Oca (usp. Iv 1, 14.18). Što god ljudski razum »ne znajući« (usp. Dj 17,23) istražuje, to se samo po Kristu može pronaći: ono, naime, što se u njemu samome objavljuje jest »punina istine« (usp. Iv 1, 14–16) svakoga stvorenja koje je u njemu i po njemu stvoreno te tako u njemu ima i svoje postojanje (usp. Kol 1, 17).
Ivan Pavao II, enciklika "Fides et ratio"
Post je objavljen 21.10.2009. u 12:30 sati.