Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/raznoalneprazno

Marketing

Da li?

"Netko mi je rekao trututu.", velim mužiću dok se oblačim za posao.
"Što ti je rekao?"
"Trututu. Dok sam po noći prala zube u kupaonici. Mislila sam da me ti zajebavaš iza vrata."
Mužić se smije.
"Nisi bio ti jer si spavao. Baš sam se prepala. Neki duhić me zajebava."
"Ima ih tu. Ima."

I stvarno sam se prepala.
Dogodilo mi se to opet. Da čujem ono što ne postoji. Ili postoji?! Da osjetim kako mi netko stoji iza leđa, a nema nikog.

Ne događa mi se to često. Svakih par mjeseci, al je jako upečatljivo. Svaki put se tak splašim, pa se uvjeravam da se nemam čega bojati. Svjesna sam da sam u tim trenucima u čudnom stanju svijesti – opuštena, ne razmišljam o ničemu, kao u nekom polusnu. I onda čujem neku glupost kao ženski vrisak, podrigavanje, trututu ili imam tako snažan osjećaj da je netko iza mene.

Najbolje mi je bilo prije par mjeseci na moru kad mi je netko zavikao na uho "Dosta!" tak da mi je još par minuta zvonilo u uhu.

Nije bitno dal je noć ili dan. Nije bitno gdje sam. Hmmm....

Može biti da su sve to moje fantazije. Mozgovne umotvorine koje sama stvaram iz nekog razloga. Ali ne mogu da se ne zapitam – što ako ja to ne stvaram, već stvarno čujem!? Što ako postoje duhovi?! Da li!? Da li bi ih vidjela da me nije strah!? Da li bi ih vidjela da se prestanem boriti protiv toga i prihvatim njihovo postojanje?

A onda se sjetim pokojne bake čije gene imam. Ona je imala svakakvih priča u koje nitko nije vjerovao. O ljudima koji su je noću posjećivali. O čovjeku u bijelom pokraj kreveta. Nju nikada nije bilo strah i pričala je o tome kao da je to nešto normalno. Govorila mi je: "Pomoli se, pa te neće biti strah.", a ja nisam znala nijednu molitvu. Nakon toga sam ih naučila iz njezinog starog molitvenika. No, ne molim se jer ne vjerujem. Da li?


Post je objavljen 20.10.2009. u 09:08 sati.