Razmišljam o tome koliko je sebično ne podijeliti ovo iskustvo s onima koji nikada nisu bili u Svetoj zemlji ili koji nikada neće ići tamo.
Ja sam, hvala Bogu, imao priliku ići u Svetu Zemlju, a mnogi nisu.
Ipak, vjerujem da bi tamo trebao otići svaki kršćanin, svaki vjernik, svatko kojemu Isus Krist «nešto» znači.
Možda je najbolje započeti riječima pokojnog (i uskoro svetog) pape Ivana Pavla II. koje je izgovorio kada je bio u Svetoj Zemlji:
« O, SVETA ZEMLJO, NE MOGU PO TEBI HODATI, MORAM KLEKNUTI!»
Obećana zemlja. Izabrani narod. Odabrano mjesto od početka početaka.
Od Boga oduvijek planirano mjesto spajanja neba i zemlje, Boga i čovjeka.
Bog je postao čovjekom u određenom razdoblju, u konkretnom području, u određenom narodu koji bez svoje zemlje ne može živjeti.
Sveta Zemlja nije samo Izrael. Sveta Zemlja je područje koje obuhvaća sva mjesta koja su spomenuta u Starom i Novom Zavjetu, tj. sva mjesta u kojima se je odvijala povijest izabranog naroda – Izraelaca.
I Isus je volio svoju domovinu, svoju zemlju.
Kako ne voljeti zemlju koja se Bogu svidjela?
Hodati tamo gdje je Isus hodao.
Moliti na mjestima gdje je Isus molio.
Postiti na mjestima gdje je Isus postio.
Plakati na mjestima gdje je Isus plakao.
Suobličiti se Isusu znači i upoznati Isusa čovjeka, Isusa Židova, Isusa vjernika i Isusa normalnog čovjeka, upoznati gdje i kako je živio.
Što ga više poznaješ, to je veća mogućnost da mu budeš sličniji.
Ako nas može rasplakati jedan obični film ili jedna obična sapunica, koliko će onda jednog istinskog vjernika rasplakati činjenica da stoji na mjestu gdje je razapet njegov Otkupitelj?
A koliko tek činjenica da stoji na mjestu gdje je uskrsnuo naš Spasitelj?
Koliko će nas ganuti činjenica da molimo na mjestu Kristova rođenja?
Koliko smo puta čuli priču o jaslicama, o pastirima, o tri kralja?
Koliko dobro znamo priču o Mojsiju?
Koliko smo puta ostali začuđeni Isusovim govorom o blaženstvima («Blago siromasima duhom…»)?
Koliko puta nas je zadivio Isus svojim čudesima?
Koliko smo ostali začuđeni Isusovim «nemilosrdnim» ponašanjem prema farizejima i svećenicima, a koliko puta zadivljeni njegovim milosrđem prema grešnicima i najjadnijima?
Koliko nas je pogodio Isusov post od 40 dana u pustinji kao priprema za javno djelovanje?
Koliko smo ostali zadivljeni životom i propovijedanjem svetoga Ivana Krstitelja?
Kako bi se osjećali da stojimo na mjestu gdje je Isus ustanovio Euharistiju – najveće bogatstvo koje imamo; i gdje je Duh Sveti pohodio apostole i Mariju i na taj način osnovao Crkvu?
Što to ima u toj «Svetoj Zemlji» da bi nas toliko privlačilo?
Što to ima u tim kamenjima i iskopinama Bliskog Istoka?
Što to razlikuje jednog vjernika koji ide u Svetu Zemlju od jednog «japanskog turista»?
Da li će nam nekakvo kamenje pomoći da ojačamo svoju vjeru?
Da li će nam nekakve iskopine potvrditi da je naša vjera znanstveno utemeljena?
Da li nama treba nekakav fizički dokaz da je Isus uistinu postojao?
Da li mogu svoju vjeru staviti u ruke nekakvim arheolozima?
Ako je Isus došao spasiti cijeli svijet, kako će onda eskimi shvatiti ono što se događalo prije 2000 godina u zemlji u kojoj se temperatura ne spušta ispod 40 stupnjeva?
Ako je Bog ponudio spasenje i indijancima i ciganima i svima nama, zašto se onda baš pojavio u kulturi Židova?