Žućkasti, uvenuli list, uvrnuti, jadni,
Svakim tlom neznanim slobodno hodi.
Putem mu pomaže vjetar goropadni,
Svojim ga hirovitim zamasima vodi!
Nekad je bio predivan, sada ga gaze!
Namjerniku koji ovim puteljcima ide
Davao je hlad, odmor od strme staze,
Čarobno trepereći kako mu svi zavide!
Mogao je mnogih ljubavi da se sjeti
I nježnih svih osjećaja koja srca dira!
Ali, i površnih što kao lahor proleti
Kad svoju nestašnu melodiju svira!
Jednog će dana opet da negdje trune!
Nići će iza njegovo neko, drvo novo,
Razvijenih grana, napetih kao strune…
Kovitlac mijena, donosi nam sve ovo!
Svemir Putnik
Post je objavljen 15.10.2009. u 20:34 sati.