Navili smo budilicu u osam sati. Nadobudno. Probudili smo se već oko četiri. Zajedno s pijetlovima i nekom džukelom koja je na krovu susjedne kuće rondala od ranog jutra s nekim odbačenim loncem. Nije da nas dere vremenska razlika. Bez obzira što je razlika između Hrvatske i Gvatemale čak 8 sati. Više je razlog našeg ranog buđenja to što smo sinoć poput pravog dedeka i bakice otišli spavati već u osam navečer.
Noć je bila ledena. Sigurno ispod 10 stupnjeva. Jutro je osvanulo maglovito, ali ubrzo se magla podigla i Quetzaltenango je opravdao svoje ime – 'podno sedam vrhova'. Sa svih strana uzdižu se planinski vrhovi od kojih su neki i vulkani. A podno vrhova je grad koji, gledajući ga s terase hostela, nije baš da oduzima dah. Navrat nanos izgrađene kuće, sve odreda kockastog oblika, carstvo betona. Čar ovoga grada leži u uskim i strmim uličicama, tradicionalno popločene kockama, i iako u takvim uličicama mnoge zgrade imaju fasade žarkih boja, prevladava ipak siva boja betona. Ovo je grad za ili studirati španjolski jezik, jer škola španjolskog jezika je ovdje na svakom koraku, ili za zaustaviti se poput nas na jednu noć kako bi se malo prekinulo mukotrpno višesatno putovanje između granice i Chichicastenanga, Antigue ili Ciudad de Guatemale.
Glavni gradski trg je Parque Centroamerica. Iako bi se ovo moglo prevesti kao Srednjoamerički park, nije uopće riječ o parku, već o glavnom gradskom trgu s nešto raslinja u sredini, a oko njega jedina impozantnija arhitektura u Quetzaltenangu. Moj i Kajin zaključak je jedinstven – ovi zaista pate na neoklasiku. Sa svih strana dižu se zgrade s fasadama otvorenim dorsko-jonskim stupovima, a tu je i nezaobilazan Pasaje Enriquez, nešto što bi s malo mašte moglo nalikovati našem zagrebačkom Oktogonu. Naravno, uz uvjet da malo srede trgovine u prolazu i riješe se onog miomirisa ljudske pišake koji nas je tsunamirao još na ulazu.
Quetzali nam se tope. Doduše nismo ni previše promijenili na granici računajući da ćemo dignuti novac iz bankomata u prvom većem gradu. Na trgu nalazimo nekoliko bankomata. Neki od njih su sumnjive kvalitete pa se uopće ne usuđujemo testirati ih. Nalazimo jednog pristojnog i dolazimo do prvih ozbiljnijih quetzala.
Kaja, sada oboružana quetzalima, odlučuje nahraniti onu jadnu džukelu s krova našeg hostela. Ta džukela nas je probudila u rano jutro. Ma od mene neće dobiti ni h od hrane! Kaji se slama srce i daje se u potragu za kobasicama, gore dolje po strmim ulicama Quetzaltenanga. Loše mi se piše ako će Kaja hraniti sve skitnice srednje i južne Amerike. I vrijeme prolazi, a mi se pozdravljamo s busom za Chichicastenango. Hvala Bogu da je Kaja naposljetku pronašla proklete kobasice i nahranila džukelu jer bismo u protivnom sigurno ostali još jednu noć u Quetzaltenangu.
Hvatamo prvi sljedeći bus za Chichi. Ponovno nam ne gine chicken bus. No, bez obzira na stanje busa, dvoipolsatna vožnja do Chichicastenanga je posve udobna. Iznenađuje me stanje gvatemalskih cesta. Ni u najluđem snu nisam pomišljao da bi mogli imati tako dobre ceste, neke s čak dvije trake u svakom smjeru. S obzirom da je Gvatemala donedavno bila ratna zona i da je rat ovdje trajao punih 36 godina, očekivao sam stanje cesta nalik onima u Mozambiku. Hvala Bogu da sam se prevario jer nisam siguran da bih mogao izdurati još jedan Mozambik!
Priroda je i dalje nevjerovatna. Zelenilo sa svih strana. Kako se dižemo u planine prema Chichicastenangu, počinju prevladavati guste borove šume. Šume prekidaju mnogi vodopadi. Vode je mnogo jer je ovo još uvijek kišna sezona. A tamo gdje nisu šume, obradiva su polja. Uglavnom kukuruza. Gotovo da se ne može pronaći četvorni metar koji nije pod šumom ili zasađen nekom kulturom.
U Chichicastenango dolazimo u poslijepodnevnim satima. Na autobusnoj stanici već su nas zaskočili svakojaki paraziti: jedni nam žele uvaliti hotel, drugi nam žele ulaštiti cipele (iako oboje nosimo tenisice), treći nam žele prodati svakakve nepotrebne stvari... Ja se uspijevam probiti. Kaja ostaje tamo negdje iza. Vidim da raspravlja s parazitima. Na kraju popušta i kupuje neku ogrlicu, a drugi joj dečarac lašti tenisice. Loše mi se piše. Chichi je malo mjesto, ima svega 23000 stanovnika, i brzo će se pročuti da je 'priglupa turistkinja kojoj se sve može uvaliti' u gradu. Teško ćemo se sutra moći obraniti od navale domorodaca.
Ipak smo se nekako dočepali hostela. Smješten je u jednoj od najstrmijih, ali i najmirnijih sporednih ulica Chichija. S terase se pruža prekrasan pogled na gradsko groblje. U normalnim okolnostima ovo i ne bi bio nekakav pogled. No, groblje Chichicastenanga je posebno – grobovi su zapravo poput malih mauzoleja, a svaki je drugačije žarke boje. Saznajemo da svaka obitelj na groblju ima svoju boju. Iz daljine groblje izgleda poput mnoštva kućica iz Ivice i Marice. A pozadinu groblju daju zelene padine planina...
U ulici neki dječaci glasno igraju nogomet. S krova kuće drugi puštaju zmajeve. A u dvorištu druge kuće žena pere posuđe, vjerovatno pripremajući se za kuhanje večere.
Mi večeramo u restoranu na glavnom trgu. Na putu prema restoranu promatramo kako ljudi na trgu postavljaju štandove za sutrašnju majansku tržnicu, jednu od najvećih u Gvatemali i čitavoj središnjoj Americi. U župnoj crkvi San Tomas slavi se večernja misa prije velike nedjeljne tržnice.
Večeram u Casa de San Juan odličnu krem juhu od krumpira, steak, a sve dobro zalijevam gvatemalskim nacionalnim Gallo (Pijetao) pivom. Toliko je slabo da se doima poput soka.