Naravno da u 04:00 ujutro nismo bili na aerodromu. Sačekali smo do 08:00. Ipak smo mi pristojni ljudi. Teta Aeromexikanka je oličenje ljubaznosti (nadam se netko iz Lufthanse čita ovo). Iako se sinoć nismo pojavili na letu, naplaćuje nam samo promjenu karte. Nekih 200-tinjak kuna po osobi, što uopće nije loše. Mi smo već bili pripremljeni da ćemo ponovno morati iskeširati punih 700 kuna po osobi za novu kartu.
Tapachula nas je dočekala posve drugačija. 'Drugačija' je preblagi pojam za Tapachulu. Tek smo provirili kroz vrata našeg miniaviona, a zapljusnula nas je užasna vrućina i vlaga u zraku. Dobrodošli u Chiapas, najjužniju meksičku saveznu državu! Dokaz da stvari ovdje nisu posve sređene su vojnici s kalašnjikovima u ruci koji patroliraju po malenom tapachulskom aerodromu i nadgledaju baš svaki naš korak. Na izlazu iz aerodroma, stvari su identične. Vojska na svakom koraku. Ovo me pomalo podsjeća na Kašmir. Chiapas je puno vremena bila pobunjena savezna država. Pobunili su se protiv središnje meksičke vlasti jer kulturno i ekonomski više je ova država okrenuta prema Gvatemali nego prema Meksiku. Nekad je zapravo ona i pripadala Gvatemali, kao i cijeli Yucatan i današnji Belize. Pobuna je skršena, ali i dalje Meksikanci čvrstom rukom upravljaju Chiapasom.
Chiapas nazivaju i voćnjakom Meksika. Putem do 30-tak kilometara udaljene granice s Gvatemalom, kroz prozor taksija promatram nepregledna polja banana, a ako to nisu banane, onda su polja kukuruza. Kukuruz je ipak američka biljna vrsta i do otkrića Amerika, u Europi ga nisu poznavali. No, koliko god krajolik izgleda prekrasno i zeleno, toliko ne mogu, a da mi se u glavi ne vrti jedno te ista rečenica: “Što mi je sve ovo trebalo?”. Mislim da mi putnici često ponavljamo ovu rečenicu u ekstremnim situacijama. A ako ovo nije ekstremna situacija, onda ne znam što je?! Nevjerovatna vrućina i vlaga. Prozori našeg taksija su širom otvoreni, ali zraka nema. Jedva se diše. Teško se nalaze molekule kisika. Koža nam je posve prekrivena kapljicama znoja, kosa mokra, znoj se sa svih strana cijedi s nas. Mislim da je ovo najbliže paklu što se jedan čovjek može približiti. Mozambikanski Tete je mila majka prema ovome.
Rijeka označava granicu između Meksika i Gvatemale. Ciudad Hidalgo se nalazi na meksičkoj, a Ciudad Tecun Uman na gvatemalskoj strani granice. Dijeli ih rijeka i most preko nje. Kao na svakoj granici trećeg svijeta, tako i ovdje vladaju paraziti. Nismo ni izašli iz taksija, a već nas povlače za rukav ne bi li nas bicikl rikšom prebacili preko granice u Gvatemalu. Odmahnujemo rukom i jedva jedvice ih se rješavamo. Nepotrebno ih je koristiti za 500 metara mosta. Svejedno, mostarinu moramo platiti. Bez obzira što smo pješaci, plaćamo po 1 meksički peso. To još nisam nigdje doživio da pješaci plaćaju mostarinu. Za sve postoji prvi put.
Doviđenja Meksiko i dobar dan Gvatemala! Pečatiraju nam putovnice i dozvoljavaju nam boravak u Gvatemali do 90 dana. Viza nam nije potrebna.
Paraziti i ovdje vrebaju. Toliko je toplo da se ipak predajemo. Odlučujemo uzeti bicikl rikšu.
“Cuanto cuesta?”, pitam rikšaša.
“100 pesos para los dos, senor.”, 37 kuna mi se čini malo preskupo za vožnju od pet blokova gdje se nalazi autobusni kolodvor. Treba se cijenkati. Kaju je sram jer su jako siromašni i želi platiti punu cijenu.
“Ne dolazi u obzir! Preskupo!”, vičem ja.
“Bien. 50 pesosa za dvoje.”, rikšaš naglo ruši cijenu. Na krivog je on nabasao. Nisam ja priglupi gringos koji će pristati na sve.
Iako postoji direktni bus za Quetzaltenango, uzimamo drugi s presjedanjem. Onaj direktni ide tek za sat vremena, a u ovom paklu ne želimo ostati više nego li je nužno. Bus je udoban, rekao bih tridesetogodišnjak, naravno o klimi ni ne pomišljamo. Navodno će, kako se budemo približavali Quetzaltenangu, postajati sve hladnije i hladnije. Quetzaltenango se nalazi u planinama na 2335 metara nadmorske visine, a Ciudad Tecun Uman na svega 240 metara. I zaista, postaje hladnije. Toliko da Kaja u jednom trenutku oblači i džemper. Tko bi rekao da će se u samo tri sata toliko promijeniti vrijeme. Vani lagano pada kiša. Priroda je prekrasna. Zbog kiše sve je zeleno. Bilje je prašumsko i krajolik me podsjeća na onaj u Maleziji. Odjednom se uz nas ukazuje i visoki vulkan. Gvatemala je poznata po vulkanima, od kojih su mnogi još uvijek aktivni, a na neke je moguće i planinariti. Krajolik zaista oduzima dah.
U Retalhuleu mijenjamo autobus. Umjesto udobnog tridesetogodišnjaka, sada dobivamo nešto neudobnijeg pedesetogodišnjaka. Ovdje u Gvatemali ih nazivaju “chicken bus”, a zapravo je riječ o starim američkim školskim autobusima (onim televizijskim žućkašima) koje su dofurali u Gvatemalu, ofarbali ih u žive boje i sada se koriste kao prigradska i međugradska prijevozna sredstva. I tako mi nastavljamo za Quetzaltenango ili skraćeno Xela, s obzirom da ovdašnja mjesta imaju predugačka imena pa ih svi krate. Tako mi sad idemo za Xelu, sutra za Chichi (umjesto Chichicastenango), a za koji dan za Guate (umjesto Ciudad de Guatemala).
Već je mrak kada naš “chicken bus” ulazi u Quetzaltenango, drugi po veličini grad u Gvatemali. Grad ima svega 119,000 stanovnika, a čitava Gvatemala njih oko 11.2 milijuna. Većina, njih čak 2 milijuna, živi u glavnom gradu Ciudad de Guatemali. Grad je poznat i po majanskom imenu Xelaju (otuda skraćeno ime Xela), što u prijevodu znači 'podno sedam vrhova', s obzirom na smještaj ovog grada podno sedam planina i vulkana.
Hostal La Estacion nalazi se u samom centru grada, tri bloka od glavnog gradskog trga. Drži ga ljubazna srednjovječna Gvatemalka, za koju saznajemo da je rodom iz 50-tak kilometara udaljenog Retalhuleua, ali da je došla ovdje studirati i ostala. Quetzaltenango je poznato sveučilišno središte, ali i mjesto gdje mnogi stranci dolaze naučiti španjolski jezik. Nakon večere koju nam je pripremila vlasnica hostela, a koji se sastojio od kuhane bijele riže, prženih slatkih banana i umaka od graha, odlazimo u kratku šetnju gradom prije odlaska u krevet. Još uvijek se čudimo vremenskim razlikama. U Ciudad Tecun Umanu bili smo ujutro na 35°C i velikoj vlazi, a ovdje u Quetzaltenangu na 10°C i hladnoći. Ipak, uvijek radije biram ovo drugo.