Marketing
Njegovanje duše
Little Tornado | Online recorder
........Duša, koju čine zaigranost, humor i kreativnost, u vrijeme tugovanja ima potrebu za okrjepom. Umjetnost ima osobito terapeutski učinak. Psihoterapeut Colin Caffel davao je svojim pacijentima glinu i govorio: “Izvucite na površinu ono što osjećate.” Oni su na taj način dali oblik svojim emocijama, a stvoreni predmeti bili su vizualno očitovanje njihove tuge. Mnogi sudionici njegovih seansi izjavili su da rad s glinom nije imao samo terapeutski učinak, već im je i pružio zadovoljstvo.
.........Međutim, nedugo nakon smrti voljene osobe, ožalošćeni mogu osjećaj zadovoljstva smatrati neumjesnim. Oni se pitaju hoće li se ikada više smijati, a složeni dijalozi za njih su često vrlo naporni. Da bi okrijepila svoju dušu i vratila humor u svoj život, Dianne se opuštala uz veliku zdjelu kokica i gledala videovrpce Bette Midler.
.........Neki svoju dušu njeguju vraćajući se omiljenoj zabavi iz djetinjstva – slikanju, sviranju glasovira, gledanju crtanih filmova. Raymond se i danas zatvara u svoju sobu sa stripovima o Pašku Patku i Ujaku Scroogeu, koje mu je majka čitala dok je još bio dijete.
........Ostali se okreću aktivnostima koje su im u djetinjstvu nedostajale. “Roditelji su mi zabranili jesti sladoled ili bilo koju drugu nezdravu hranu”, rekao je jedan psiholog. “Ako bih tražio takvo što, našao bih se u nevolji. Zato sam nakon očeve smrti otišao u McDonald's te svojem unutarnjem djetetu naručio dječji obrok i sladoled u kornetu. Bilo mi je gotovo četrdeset godina, ali sam duboko uživao časteći svojega unutarnjeg mališana onime što je godinama priželjkivao.” Ugađanje unutarnjem djetetu krijepi dušu.
Znaš, mila moja Stelice, mislim da ja upravo tako nekako radim, ugađam unutarnjem djetetu. Sebi a i tebi, koja ćeš zauvijek ostati dijete u mom sjećanju. Igram se s tobom u sebi. Neki dan sam sjela pred onaj svoj ormarić u kojem čuvam svašta, a najviše papira, šarenih papira i svakakvih sličica koje sam izrezivala iz novina i časopisa. Ima tu olovčica, bojica, vrpca, trakica, škara, ljepila, kistova, šljokica…. Sjećam se djetinjstva kada su sve olovke i gumice izgledale jednako, dosadno i bezlično, a kada bi netko u školu donio nešto veselo i šareno, znali bi da su mu to roditelji sigurno kupili u Trstu, tada omiljenom mjestu za šoping onih koji su si to mogli priuštiti. Voljela sam uvijek nešto crtati, rezati, lijepiti, oslikavati pa makar i s onim skromnim priborom kojeg sam imala.… S Tinom i tobom sam to sve ponovo obnovila i uživala u svakom trenutku.
Još dok sam čekala da nam se pridružiš, oslikala sam ti zid s crtežima iz Disneyevih slikovnica. Danima sam to, u visokoj trudnoći, radila i jednostavno uživala zamišljajući kako će tvoje oči to radoznalo gledati, a ja ću ti pričati svaku od tih priča.
…
…
Prije nego si mi ti krenula u školu, već sam počela rezuckati svakakve sličice i čuvati ih jer sam znala da će ti trebati baš kao i Tini. Čuvala sam i stare kalendare s prekrasnim slikama našeg grada, pa raznih dvoraca, kupovala razglednice, samo da imamo s čim ilustrirati sastavke…..
Sada toga imam punu kutiju, i ne trebaju mi više……ni tebi, ni meni…..
…
Radile smo plakate za vrtić, za školu, izrađivale same čestitke, pozivnice i zahvalnice…
…
…
Pričala sam vam kako sam se ja kao mala igrala s prekrasnom papirnatom lutkom Lu, a nju smo izrezivali iz časopisa koji se zvao, ako se dobro sjećam, Politikin zabavnik. Imala sam bilježnicu i u nju spremala njezine haljinice, hlačice, suknje, majice i sve što smo sami nacrtali s onim malim kvačicama te izrezivali i tako ih “oblačili”. Kasnije sam negdje naišla na nešto slično, ali nikad više na Lu.
…
Vodile smo malu bilježnicu s pjesmicama, ilustrirale ju crtežima.. Pjesmice smo prepisivale iz Smibova, Radosti, i ostalih dječjih časopisa..
…
Šivale smo kostime za predstave, pekle kruh i peciva za dane kruha u školi, radile makete..
…
…
Sada mi sve to nedostaje strašno. Sve je u jednom trenutku stalo. Nasilno. Prekinuto i uništeno.
Što sve propušamo… Što smo sve još mogle… A tebe više nema.
Početak nove školske godine i dolazak dugih zimskih mjeseci, koje smo najčešće provodili u toplom domu, uz mirise kolača, cimeta, vanilije, čaja od marelice, uz kišu koja lagano pada i odzvanja na limenom oluku te stvara posebnu atmosferu, uz lepršanje snježnih pahulja, podsjećaju na te predivne dane. Na vrijeme koje smo provodili zajedno, u igri, u ljubavi, u sreći. Tada sam bila najsretnija u životu. I znala sam to. Nije mi se trebalo ništa dogoditi da bih znala cijeniti to što sam imala. Znala sam što imam, cijenila to beskrajno i bila sretna.
…
Kada sam pročitala gornji isječak iz knjige “Život nakon gubitka”, shvatila sam da ja zapravo hranim to dijete u sebi nastavljajući neke od tih aktivnosti i dalje.. sama. Ne radim više pozivnice za rođendane, ni zahvalnice ni čestitke, ni plakate za školu….. radim druge stvari koje me zaokupljaju i smiruju, a opet sve je vezano za te neke male kreativnosti koje sam uvijek voljela. I znam i osjećam da mi pomažu držati se fokusirano na onaj živi dio sebe, na onaj dio koji mora živjeti. Nije baš da vraća smisao, nije ni da liječi, ni da me usrećuje više, ali pomaže “ubiti” vrijeme.
No problem je što ne drži dugo.
Jer dođe dan kao današnji, i srce je ponovno slomljeno, duša je opet stisnuta u grču….. jer nedostaju tvoje ruke oko mog vrata, nedostaje tvoja zvonka pusa i tvoja čestitka ispisana lijepim rukopisom male ljevakinje..
To ništa, ništa ne može nadoknaditi……..
Volim te ljubavi mala, volim te beskrajno Stelice.
29.10.2002. - 29.10.2009.
Tužno sjećanje na Anu i Katu
Post je objavljen 08.10.2009. u 00:15 sati.
