Pregled posta

all the memories that I had, just wander around lost in my head

Pričam o prošlosti, opet. Znam, svi žele reći idi dalje i ne osvrći se na prošlost. Znam, jer i ja to govorim drugima. No nikada nisam rekao da će sjećanja nestati, pitanje je koliko se vi možete s njima nositi. I priznati sami sebi, da su zauvijek izgubljena. Nikada se neće ponoviti, oni osjećaji, oni doživljaji. I gledam ljude kako mi lažu, kako mi neće priznati da im to nedostaje. Gledam ljude kako se pretvaraju da je sve prošlost, zašto radije ne zaplačete kao i ja, zagrlite i kažete mi želim da bude kao prije?
Ne možemo vratiti sve što smo imali. No ne moramo ni izgubiti sve što smo imali.
Drago mi je da sam uspio vratiti osmijehe nekih ljudi u zadnje vrijeme na njihova lica. Drago mi je da sam uspio vratiti neke ljude bliže k sebi.
Jako mi je drago da stječem opet nove prijatelje, preko interneta naravno. tako mi je i draže.
Lijepo je imati nekoga uz sebe, lijepo je imati nečiju pažnju. Nekoga s kime se ne morate vidjeti a opet znate da ta osoba misli na vas, da se možete osloniti na nju. Lijepo je sve to, doista je.
Drago mi je da opet postoje osobe koje me pitaju za savjete, koje traže od mene da ih saslušam, da pričamo o njihovim problemima i da ih zajedno rješavamo. Nekada je puno lakše kada imate nekoga koga ne morate uživo pogledati u oči. Lakše se otvorite.
I posebno mi je drago vidjeti da se brojevi komentara i ljudi koji posjećuju moj blog opet povećava nakon nekog vremena.

Toliko je toga lijepog zapravo, a toliko toga me tjera da ne vidim sve to lijepo kada se ujutro probudim. Da sunce za mene ne znači svijetlost, i da za mene dan ne znači ništa osim brige, dan bliže onom kada ću pasti do dna.
Moja najveća bol u životu bila je zbog ljubavi prema nekim osobama, zbog samoće koja je nešto kratko trajala u mojem životu i nažalost osjećaja samoće koji je jako dugo trajao. Zbog spoznaje u kakvoj obitelji živim, zbog spoznaje svojeg života i tko sam ja. To su bili dani kada sam razmišljao samo o oduzimanju vlastitog života, samo o prekidu noćne more koju sam živio. Pokušaja je bilo, neuspjelih. Spasili su me ljudi koji više nisu uz mene. Bili su to pravi prijatelji rekao bih, bila je to prava ljubav.
Rijetki su ostali uz mene, no držim ih čvrsto i duboko u svojem srcu.

Sve je to bilo bolno i mislio sam kako ne može biti gore.
Danas, kada nisam sam, kada osjetim da nisam sam i vidim to. Kada je ljubav napokon donekle na svojem mjestu... Mislio sam kako mi nakon zadnjeg puta neće pasti na pamet pomisliti o oduzimanju vlastitog života.
No varao sam se... Ne, neće mi pasti na pamet istim načinom na koji sam probao od straha da opet ne bih uspio.
Život je čudan, doista.
Kada sam bio tako depresivan, govorili su da ne znam što je depresija i da sam u pubertetu. Kada sam s 18 godina ostao isti, neki su me osuđivali neku su me razumjeli. A kada sam s nepunih 20 imao pokušaj samoubojstva i klinički dokazanu bolest depresije. Svi su se zabrinuli.
Sada isti ljudi koji su mi govorili da odrastem mi govore da su uvijek tu za mene i da im se javim kada nešto ne valja...

Sjećanja ne mogu izbrisati, pa tako ni povjerenje koje sam imao u njih, ne mogu vratiti.
Nisam se osjećao kao da sam dio materijalnog svijeta. Nisam se osjećao kao osoba koja će tako živjeti. No tako se živi, i ja nisam znao živjeti. Sada sam zaglibio, dovoljno duboko da vidim kako me polako ali sigurno sve to pokapa. Polako ali sigurno ubija. Mogu vrištati, mogu bježati ali mogu li i pobjeći? Postoji li drugi način? Ili je moj način, jedini način?

A gun on the floor, the hole in your head
Now just like a whore
You wish you were dead.

Jedna meni draga pjesma, realna. Okrutna. Kada razmišljam o svemu tome. Sjetim se i svih onih dana.. koji su iza nas... I ne mogu zaboraviti osjećaj koji sam tada nosio u sebi... neponovljiv je.

...Memories....

Sjećanja na moju prošlost su doista bolna ( neka) i dan danas.
Ne mogu se pomiriti s činjenicama da sam doživio poraze tamo gdje sam mislio da nikada neću.
Prvo što ne mogu zaboraviti i uvijek me iznova malo zaboli je činjenica da sam bio nedovoljno dobar da me cura prevarila nakon 3 godine veze. e to je stvarno nešto s čime se ne mogu pomiriti. Ali opet, kada se sjetim svega što smo proživjeli, ako nije bilo druge solucije kako da završi, i ovo je bilo prihvatljivo za sve što smo prošli.
S druge strane. Nakon toga ne mogu zaboraviti sve one prijatelje i prijateljice koje sam imao. toliko ljudi kojima sam vjerovao, koje sam volio, ma obožavao. ne mogu vjerovati da je od toliko njih, tako malo ostalo.
I to boli, i s tim se ne želim pomiriti.
sjećanja na vremena kada sam osjećao da me svi vani vole, kao braća bili smo nerazdvojni, najbolje vrijeme koje smo ikada imali. Ne mogu se ni pomiriti s činjenicom da me moja sadašnja cura prevarila kada smo prvi puta bili zajedno. Ni da smo prekinuli tako hladno... Ne želim se pomiriti ni s time da sve vrijeme koje sam proveo nakon nje. Koje nije bilo iskreno loše, iako mi je iz vremena u vrijeme znala nedostajati. Da je i to vrijeme nestalo. Žao mi je što se toliko toga promijenilo i nakon selidbe u Zagreb, kada se god vratim ista situacija. ekipa, sve ekipe su se raspale.
Ne želim se pomiriti s tim svime kada ZNAM da je moglo biti bolje a bilo je super, i kada znam da NIJE MORALO ovako završiti.
No čini mi se kao da je samo meni stalo... I da koliko god se trudio vratiti barem trunak onoga što smo prije imali. neću uspjeti.
No svejedno, zahvalan sam na vremenu kada sam bio ispunjen, žao mi je za sve što sam tada krivo napravio. Zahvalan sam na vremenu koje je bilo predivno, vrijeme kada sam bio u najgorem stanju u životu a s druge strane sam uživao u njemu nisam ni bio svjestan koliko.

I žao mi je ako nikada više nećemo kao prije, sjesti svi za jedan stol, svi na jedno mjesto i kao nekada, svi pjevati iste pjesme, svi piti isto vino i biti svi jedno društvo.
Možda jesam daleko od doma, no nisam daleko od svojih pravih prijatelja, jer njih kuda god otišao uvijek nosim u svojem srcu.



Stara sjećanja

Gledam zlatnu jesen i slušam park kako šušti
A u meni duboko neka čudna bol polako me guši
Sjećanja naviru u misli
dragi prijatelju u njima i ti si
i dok lišće na vjetru leti i podom puže
u očima mi se pojavljuju suze.

Gledam slike prošlosti
Sjećanja u meni teško dišu
Gledam slike gdje smo sretni bili
A sada samo živimo kako nas život sili.

Stare ljubavi, stari dani
Sjećam se kada smo noću bili vani
osjećaj bratstva, osjećaj ljubavi
za svakoga smo život slavili.

Zajedno u tuzi, zajedno u sreći
U srcima plamen još veći
snaga prijateljstva i ljubavi što u nama plamti
sada ugašena vatra i suza što zadnji plamen gasi.

Sjećanja su tu, gdje god bio
Iako nekada ne bih htio
Sjećanja su iza nas
ne želim samo nove prijatelje, želim i vas.

Stari prijatelji, nekada smo bili
sada samo poznanici kao da iz iste boce nismo pili
staro društvo, sada nepoznata lica
ostao sam samo ja, stara sjećanja i stara ulica.

------I'm in love, with you. And it's crushing my heart... all i want is you, to take me into your heart-------

ako ikada u životu budete pratili, barem 1% onog što sam ja govorio.. Da cijenite ljubav, prijateljstvo i ljude koji to zaslužuju. Da zaboravite osvete, zaboravite sve ono što utječe negativno na vas... Učinili ste me sretnim, i učinili ste moje postojanje korisnim. Jer najveći san u životu mi je, naučiti ljude voljeti jedni druge... Najveći san mi je da postoji netko tko može promijeniti svijet na takav način. ja ne mogu promijeniti svijet, ali mogu krugove ljudi. mi možemo biti sjeme koje će se širiti. nikada neće biti cijeli svijet takav ali barem će oni koji se potrude živjeti u okruženju kakvo su zaslužili samim time što žele da se drugi osjećaju bolje, zbog njih.
Pomaganje, ljubav, prijateljstvo, bratstvo. To je ono što nas čini osobama. Sve ostalo samo je dodatak.

Da ne dužim post, još jedna pjesma i to bi bilo to. ionako sam e previše raspisao.



Krvava tinta

Sjećaš li se kada smo izmjenjivali poljupce
lijepo, nevino i plaho
zašto nije moglo ostati tako
tjeraš me od sebe...

Sjećaš li se snova koje smo imali
i sve što smo za njih bili spremni dati
Zar je sve to moralo prestati
kako bih na samo dno mogao pasti?

Mrzim to što sam te volio
i nikada nisam prebolio
i mrzim sjećati se dana
kada više nisi bila sama
a iz sjene u očima plamtjela je mržnja
no plamen se ugasio
a lice sam suzama krasio.

Pjesme sam ti pisao
moja si kraljica bila
priče sam ti pričao
i sve sam ti dao
govorila si mi kako na zemlji uz mene je raj
zar pakao je bio, tvoj posljednji dar?

Dugo vremena je prošlo
i novih je osoba kroz život došlo
no riječi koje si mi rekla tada
ostala je bol u meni i sada
sjećanja na dane prije
ubijam se svaki dan time
i znam da vratiti se vrijeme neće
možda i jedini dani prave sreće.

Ljubav sam pratio i dalje
no dobivao sam je sve manje
pratio sam putove koji vode u priču o meni
pjesniku koji je postao pjesnik, zahvaljujući tebi.

Stihovi mu prolaze mislima
A suze licem klize
pao sam nisko, ne mogu niže
a nema tvoje ruke da me opet diže.

Svijetlo više nije isto
sada guta ga tama
znaš kako se osjećam i sama
u mojim očima smeće, a nekada dama.

Jednom kada srce voli
teško preboli
a kada vrijeme polako odmiče
srce misli da bolje vrijeme stiče
No boljeg vremena nema
i hvata ga trema
polako i tuga opsjeda
a patnja iznutra izjeda.

Kuca srce, u boli i strahu
živim život, kao u posljednjem dahu
prsti su mi pero da njima pišem
tinta je krv, sve teže dišem.













Post je objavljen 06.10.2009. u 23:53 sati.