Čekaonice su jedna vrlo zanimljiva pojava. Na jednom mjestu okupljaju ljude koji različito reagiraju na čekanje, male prostore, stajanje, ostale ljude i slično.
Prvi faktor zabave u čekaonici je duljina čekanja. Što je čekanje dulje to je zabavnije. Promatraču, ne osobi koja čeka. Postaje još zabavnije ukoliko se ne zna kolko će dugo čekanje trajati. Oni brojevi i displejići potpuno ubijaju zabavu.
Drugi faktor je stajanje. Čekanje je lakše podnositi stoječki. Kao prvo ne bole te noge, možeš kopati po torbi ili već nešto raditi, možeš se zabavljati gledajući kako drugi ljudi stoje.
Treći faktor su ostali ljudi u čekaoni. Na prvi pogled vjerojatno se čini da su ostali ljudi primarni faktor ali je vrlo važno koliko ti ljudi dugo čekaju i stoje li. Zbog toga su ljudi tek treći faktor zabave. Razlog zabludi da bi ljudi mogli biti primarni faktor zabave je u tome što se u njima svi ostali faktori manifestiraju. Ukoliko su svi ti ljudi u maloj prostoriji zabava je time veća.
Prosječni budući čekač obično započne ovako. (Ignorirat ćemo postojanje onih brojeva i displeja) Dolazi u čekaonicu laganog hoda. Eventualno teškog hoda ukoliko dolazi u čekaonicu kod doktora i pritom ima išijas. Obično uđe brzo. Zatim naglo stane osupnut količinom ljudi u čekaoni. S nadom kruži pogledom po prostoriji u potrazi za slobodnom stolicom. Iste, naravno, nema.
Obično tijekom ove faze čekač (ili čekatelj, kako god) pita ono poznato "tko je zadnji?". Iz ovog vidimo dokle seže nada junaka naše priče. On se nada da će se javiti netko tko je zadnji te će on time postati onaj predzadnji. Naravno, ukoliko to pokušate učiniti nekom od čekača veterana fizički će vam nauditi unatoč uznapredovaloj osteoporozi. Volim ući u čekaonu i pitati tko je zadnji te na nečiji odgovor sretno ustvrditi "ajde dobro, barem nisam ja". Ostali to obično ne prime dobro.
Ne prime to dobro jer su već u trećoj fazi čekanja. Ali mi idemo redom. Druga faza. U drugoj faza nada još postoji. Čovjek gleda tih 50 ljudi u dva metra kvadratna u nadi da samo jedan treba nešto obaviti a ostali su samo pratnja. Nada se da će ga nekako nekim čudom netko prozvati preko reda. Nada se da će neki od penzića koji nema pametnijeg posla u životu od čekanja reći hajde sinko ti prije mene, život će ti proći u čekanju kao što je i meni prošao.
Treću fazu čekanja karakterizira guitak svake nade. Ljudi ulaze jedan po jedan, nitko nikoga ne proziva preko reda, nitko nikoga ne pušta preko reda. Ono što bi sad veterana čekača moglo oraspoložiti je činjenica da će novopristigli čekači još duže čekati. Ali u ovoj fazi čekač veteran previše je zaokupljen onime što će reći doktoru kad ga napokon prozove, što će istresti u lice službenici na šalteru kad napokon dođe na red, kakvu će scenu napraviti. Što se više broj čekača ispred njega smanjuje to su ove misli sve jače (čitati tekst sve brže, hvala) , tekst sve glasniji i sve više prost, zujanje u glavi sve jače, otkucaji sekunde na satu sve glasniji, pojačano je lučenje svih tjelesnih izlučevina, čekač je u fazi potpunog adrenalinskog šoka kakvog ne bi izazvalo ni bježanje od morskoga psa. U ovoj fazi čekač više ne primjećuje nikoga oko sebe. Ne primjećuje na koji način tko od čekača trese nogom, o kakvim glupostima sprijateljeni čekači razgovaraju. Sve su mu misli usmjerene na srdžbu prema osobi koja će reći tu riječ koju već tako dugo čeka.
SLJEDEĆI!
No tada se događa neočekivani preokret. Ljepota te riječi nevjerojatnom lakoćom topi sav nakupljeni gnjev i pretvara ga u neljudsku ljubaznost prema osobi koja je čekača prozvala.
Ovo dakako povećava frustraciju kod svakog sljedećeg čekanja. Jer čekanja će uvijek biti, gubljenja živaca će uvijek biti, ali ta mala slatka riječ spriječit će svako toliko željeno fizičko obračunavanje s onime koga čekamo.
Uistinu iskusnom čekaču ne preostaje ništa drugo do pronalaženja zadovoljstva u patnji ostalih čekača. Nervozni ljudi uvijek nekako učine da ti vrijeme brže prođe.
Post je objavljen 01.10.2009. u 18:31 sati.