I reče Bog:
„Nek' jesen godine ove
kasnije dođe…
Prvo mora kolona ljudi
da prođe…“
A kamo idu svi ti ljudi ?
„Tiho, tiho – da se ne probudi…
Za sve je kriva jedna PRINCEZA
koja je zaspala ispod breza…“
I ode jesen u krajeve druge,
jer znala je ona:
PRINCEZA umorna bila nije,
ona se samo od nas – malo krije.
Al' vidi jesen gdje Otac ju čuva
i gdje su joj puti;
ona već sada igra se s njom,
al' žao joj – ljudi.
U onoj koloni.
Jer Bog im još ne da
trenutak taj mio
kada će opet gledati sretni
tu igru svoje male PRINCEZE,
daleko, daleko……od one breze.
23/24.9.2009.g.G.
Verica
I onima koji ostaju - putokazima na putu kući - bit će teško... Ali povezanima u ljubavi, u prijateljstvu, nema više rastanka. Dosjetljivost prijateljske ljubavi uvijek nalazi načina da ostavi poneki znak, sponu, sakrament trajne povezanosti...
Marija Kunic, iz Zapisa o "MALOM PRINCU"
Post je objavljen 30.09.2009. u 03:25 sati.