Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/caffeine

Marketing

7.kolovoz, 2009. Sarajevo

Iz Vinkovaca idemo ravno u zemlju piramida. Stožasta brda svuda okolo, a put popločava tucanik, prljavi i suncem opaljeni radnici, i asfaltom zagađena mašinerija. Nije nam prvi put da se susrećemo s bosanskim apsurdom, na kraju krajeva, ima ga i u Hrvatskoj, ali ne nalazi se na ulici, vidljiv kao ovdje. Mi, uplašeni Europom svoj smo apsurd naučili skrivati u strahu od europe, dok stanovnici BiH nemaju tih kompleksa. Znaju da im je Europa još decenijama daleko, pa se time niti ne opterećuju. Tamo će vas apsurd zaskočiti na ulici, dok točite benzin ili idete po novine. Žmigavci ovdje rade samo povremeno, zalogajnice cvatu na svakom koraku jednako kao i fantomski zanati, a problemi u prometu rješavaju se znakovnom i glasovnom komunikacijom vozača (Koči, hajvane, oca ti jebem!) Poštuju se samo crvena svjetla, znak STOP, te poneki naopaki trokut, situacija koja ćenas uz sitne varijante pratiti cijelim putem. Kuljajućim dimom iz debelih dimnjaka pozdravlja nas kraljica soli, Tuzla.

Prolazimo skretanje za restoran DIskrecija, i zaustavljamo se u restoranu nadomak Husinog. Prazan nam je želudac , a sredstvo za njegovo ispunjavanje: janjeće pečenje s lukom. Osim nas i nekolicine lokalaca , od kojih jednog krasi bujna fudbalerka i visoko čelo, nema nikog. Luk i janje brzo su se stvorili ispred nas, ali su još brže i nestali. Nismo dali šansu čak ni jadnim muhama da se skupe. S čačakalicama u zubima i mjehurićima oko glave zaključili smo slijedeće: Prvo, odsada pa nadalje, počinju igre bez granica za naše želuce. Drugo, nakon ove turneje vožnja po Zagrebu u goropadno kišno jutro činit će se kao popodnevna šetnja parkom uz pjev ptica.

Sunčano popodne u Olovu. Grad nazvan po famoznom metalu, poznat po toplicama sa zdravom vodom i planinetinama s najvećim postotkom domaćih VSU (vozači samoubojice) u SUV-ima. Tipovi koji ponosno nose status domaćih Niki Lauda a koji niti u najvećim krivinama ne oklijevaju zaobići kolone i kamione koji su ih stvorili. Zašto baš u tom trenutku ne naleti vozilo iz suprotnog smjera, ostaje vječita misterija koju ni pokojni Clarke ne bi razjasnio. Što dublje kročimo na Balkan, misterija će se pojavljivati sve više.

Nama dvojici prometnih pacifista nije do jurnjave. Niki Lauda možda i jest bio fenomenalan vozač, ali se jadničak ispekao i ostao bez uha. A nama je naš sluh jako važan. Pogotovo Šarketu, iako se povremeno zapitam da li ga uopće ima, pojačavajući Đubrivo i New Bomb Turkse skoro do propištavanja zvučnika. U Sarajevo stižemo nakon kojih sat vremena. Tražimo fantomsku Besarinu Čikmu, ulicu u kojoj nam je smješten hostel. Ulicu je nemoguće naći ako ne pitate pravog taksistu. No, kako imamo više sreće nego pameti, vrlo brzo smo ga našli. Pedeset je metara od taksi stajališta.

Recepcionarka uzima telefon i zove Mirsu, koji će nam pokazati naše sobe. Dok ga čekamo, čudimo se ulici koja ima točno dvije kuće i zid. Jedna je hostel a druga odvjetnički ured, a zid krasi navijački bojni grafit. Misteriozni Mirso se ubrzo pojavio sa svojim napola živim Fordom. Limarija rđava, guma napol ispuhana, a retrovizor na vozačkoj strani bespomoćno se njiše kao mlohav kurac. Iskreno smo se zabrinuli za smještaj. Jer, misteriozni Mirso, osim što vozi krš, ima kamen izraz lica kojem se usta otvaraju rjeđe nego zasranim kipovima palih junaka. Nismo znali kakvu ćemo prčvaru dobiti. Kako se pokazalo, strah je bio neopravdan. Soba u koju nas je doveo odiše ugodnom atmosferom, koju kvari jedino brujanje radničke mašinerije u blizini. Parkirali smo u dvorište i ostavili prtljagu i otišli se naći s Mirzom, našim domaćinom za ovo popodne.tajališta.

Sarajevo se izgledom promijenilo otkako sam ga zadnji put posjetio. Dosta je građevina pokrpano i nanovo izgrađeno, a ponešto je ostavljeno da služi kao spomenik nesretnim vremenima, checkpoint za sve turiste i mirovne promatrače. Na sve strane niču raketni vrhovi minareta te pripadajućih im kupola, što svjedoči o podizanju kolektivne duhovne svijesti grada. Odmah pored Sebilja, gdje smo dočekali Mirzu, bradati tipovi u košuljicama prodaju knjige o Islamu, urešene cifranim arapskim slovima s nazivima kao što su „Bistro More Suptilnosti“ , „Iskre Božje u duši“ i slično. Iza svega toga razapet je kino-ekran na kojemu se projiciraju slike vjerskih obreda, puštaju nabožne pjesme i recitiraju odlomke iz Kurana. Drago mi je vidjeti da i Sarajevo kroči stazama modernog kapitalističkog društva. Sve je prisutnija glad za duhovnošću, tom neopipljivom robom za ispunjenje koju svatko može prodavati, i zvati se kabalistom, scijentologom , katolikom, muslimanom, ili babom vračarom . No, ništa bez uvjeta. Prvo pusti bradu, obrij čelo, odrekni se seksa, udaraj se kamenom u glavu svako jutro ili 16 puta nedjeljno prdni u vjetar da te Bog čuje. Tek kad od sebe napraviš budalu, kad stvarno dokažeš da si voljan poništiti sebe da bi pomogao kolektivu, onda si vrijedan. Naša muzička kutija na četiri kotača, u kojoj sa zvučnika sveudilj bije Motorhead, ima to svojstvo da ne propušta zvuke samoostvarenja putem masmedija. Jednom kad izađemo van, ta nas buka prati, i djeluje kao filter. Štiti od negativnih utjecaja, i propušta samo ono šejtansko.

Nakon uništavanja sočnih pita na Čaršiji, pravac Underground. Tamo nas čeka Eldin i točeno Sarajevsko, a društvo nam pravi Bon Jovi, Scorpionsi, Kiss i ostali šejtanski advokati. Iako je muzika preglasna, nadglasavamo se i čujemo tek pokoju riječ. Za Mirzu, kojemu je glas uštiman na srednju jakost to nije nikakav problem. Uspijeva biti glasniji čak i od Bon Jovija koji koristi razglas kako bi razaslao poruku mira svijetu. Eldin priča o svojim danima dok je imao band kontradiktornog imena Fukaraga. Fukara i aga. Sirotinja i bogatstvo. Band je ušao u povijest zbog toga što je, kad je nastupao kao predgrupa YU-grupi morao mijenjati ime na zahtjev organizatora, jer je, uvredljivo za band kalibra kao što je Yu-grupa. I promijenili su ime. U YU-predgrupa.

Poslije Undergrounda, translociramo se u FIS, na terasu, gdje nastavljamo drmati po pivu. Trudimo se da ne izgubimo kontrolu, jer nam sutra valja voziti do Cetinja. Prilično je teško suzdržati se, jer je atmosfera opuštena, raja je vesela a pivo nadolazi i klizi samo od sebe. FIS je birtija s terasom posutom šljunkom, a šljunak posut umjetnicima, novinarima, studentima, studenticama, i svakakvim živopisnim muvatorima. Na zidovima od trske izložene su slike nepoznatih umjetnika koje najviše podsjećaju na rane crtarije Roberta Crumba u fazi primarne infekcije LSD-jem. Slika sa travnjakom, suncem, cvijećem i ogromnim zvučnikom na nebu u centru slike privlači nam pažnju. Kad bi bar naišao nepoznati autor, rado bismo je kupili, pa šta košta da košta.

Nakon uništavanja sočnih pita na Čaršiji, pravac Underground. Tamo nas čeka Eldin i točeno Sarajevsko, a društvo nam pravi Bon Jovi, Scorpionsi, Kiss i ostali šejtanski advokati. Iako je muzika preglasna, nadglasavamo se i čujemo tek pokoju riječ. Za Mirzu, kojemu je glas uštiman na srednju jakost to nije nikakav problem. Uspijeva biti glasniji čak i od Bon Jovija koji koristi razglas kako bi razaslao poruku mira svijetu. Eldin priča o svojim danima dok je imao band kontradiktornog imena Fukaraga. Fukara i aga. Sirotinja i bogatstvo. Band je ušao u povijest zbog toga što je, kad je nastupao kao predgrupa YU-grupi morao mijenjati ime na zahtjev organizatora, jer je, uvredljivo za band kalibra kao što je Yu-grupa. I promijenili su ime. U YU-predgrupa.

Poslije Undergrounda, translociramo se u FIS, na terasu, gdje nastavljamo drmati po pivu. Trudimo se da ne izgubimo kontrolu, jer nam sutra valja voziti do Cetinja. Prilično je teško suzdržati se, jer je atmosfera opuštena, raja je vesela a pivo nadolazi i klizi samo od sebe. FIS je birtija s terasom posutom šljunkom, a šljunak posut umjetnicima, novinarima, studentima, studenticama, i svakakvim živopisnim muvatorima. Na zidovima od trske izložene su slike nepoznatih umjetnika koje najviše podsjećaju na rane crtarije Roberta Crumba u fazi primarne infekcije LSD-jem. Slika sa travnjakom, suncem, cvijećem i ogromnim zvučnikom na nebu u centru slike privlači nam pažnju. Kad bi bar naišao nepoznati autor, rado bismo je kupili, pa šta košta da košta.

Izuzev vehabijske propagande u centru grada, drago mi je vidjeti da je Sarajevo ostalo onakvim kakvim sam ga oduvijek znao. Puna kapa priča od kojih bi poneki novopečeni Andrić napravio toplu ljudsku knjižicu punu komedije i tragike, koje inače u Bosni idu ruku pod ruku. I zato da ovo ne bi preraslo u početak još jednog dirljivog romana o Bosni, odlomak se prekida ovdje. Tko to želi, može skočiti u obližnju trafiku po najnovijeg Jergovića. A mi moramo na spavanje da se probijamo kroz pustinju i prašumu do Cetinja.


Sad tek vidim da nemam niti jednu sliku od BIH. Pa ću zato staviti jednu proizvoljno koja nema veze s BIH, ali ima veze s temom naše današnje emisije.

Image Hosted by ImageShack.us


Post je objavljen 28.09.2009. u 18:56 sati.