srce me boli... imam osjećaj da mi puca u svim smjerovima... ljepilo više ne pomaže..... bojim se sebe... bojim se za sebe.... ne mogu više trpjeti sve te misli u glavi.... one su uzrokom te boli.. a misli su pak uzrokovane ljudima koji me okružuju.... svaki dan uviđam kolko je sve to besmisleno.... sav ovaj bijedan život... i znam da sve ovo zvuči užasno depresivno i samosažalijevajuće i gadim se sama sebi zbog toga, ali stvarno ne mogu naći više svijetlih misli u tom košmaru u mojoj glavi...
ljudi si zli.... uživaju u gaženju svih... na taj način im raste njihova slika u njihovoj glavi... i nije bitno ako umanjuju vlastitu sliku nekog drugog.... nijma je dobro... oni su veliki.... važni.... svi ostali su tu radi njih... ali tu smo svi radi svih.. zašto je to tako teško shvatiti? kad bi svatko dao malo sebe i svoje ljubavi svima oko sebe, ne bi mi više suze tako često ovlaživale oči.... možda bi ljepilo bilo dugotrajnije.... puno tražim? mislim da ne....
tužno je to da me ti ljudi svaki dan ranjavaju, a ja im se svaki dan ponovno vraćam.. ko gladna zvijer... zna da će izvući samo batine, ali uporno hoda k istom seljaku po hranu.... dajte mi više te hrane... osjećam da umirem.... polako.....
Post je objavljen 28.09.2009. u 18:35 sati.