Nekad smo bili najbolji prijatelj,vezani kao pupčanom vrpcom. Barem sam ja to tako doživljavala. Ti očito nisi. Jer,da jesi, sada bi te boljela ova udaljenost,sada bih ti nedostajala...Vjerojatno ne toliko koliko ti meni nedostaješ,ali vjerojatno bi me se sjetio ponekad. Barem jednom u tjedan dana kada bi se smijao,dopisivao,šetao s nekim drugim. Možda bi se sjetio kako smo se ti i ja nekada tako smijali,dopisivali,šetali... Meni si cijele dane samo ti u mislima. Tvoje oči koje su me gledale pune bijesa onoga dana na stepenicama. Tvoje oči koje me gledaju svaki dan pune mržnje.
Osjećam kao da mom srcu više nema spasa. Kao da je slomljeno i više nikada njegovi dijelovi ne mogu biti spojeni i kako ga više nitko ne može zalječiti. Ti si jedini koji bi mogao,ali ti to ne želiš, niti ćeš ikada željeti.
A meni ne preostaje drugo doli čekati. Čekati da izgubim želju za tvojim zagrljajem,poljupcem ili bilo kakvim drugim znakom pažnje. Jedino čega se bojim da ta želja nikada neće proći,jer ja imam osjećaj da si ti jedini za mene.Jedini kojeg bih mogla gledati,grliti,ljubiti svaki dan,a da mi nikada ne dosadiš. A opet,jedini koji to nikada nećeš biti.
___________________________________________________
jbg.glupa sam. Ovo je napisano prije 2 tjedna ja mislim. nda.
Ugl,dugo nisam pisala post i ne da mi se pisat kaj ima novo.
Volim svoju Helenu.da. =)
I da,mudra odluka- Više ne pijem.toe to od mene.
Pusica bokšić.
Post je objavljen 27.09.2009. u 18:27 sati.