Pregled posta

Gibljivo mišićje prošlosti

Max Marković: »Zapisi starog šajzera«, zbirka priča, vlastita naklada, Zagreb, 2008.

Prođeš u životu razdoblje mladalačkog otkrivanja svijeta, pa zatim Novi val, fazu kvartovskih druženja, opijanja, tučnjava i svega što uz to ide, pa jedan neuspjeli brak, odradiš i ratnu fazu, zasitiš se velegrada, bježiš na selo, otkrivaš u sebi i kulinarsko umijeće, polako se smiruješ, stišavaš gnjev i ogorčenje, naposljetku, svedeš svoj svijet na nekolicinu bliskih prijatelja s kojima te ne vezuje samo to što ste preživjeli i opstali zajedno, nego i sličan svjetonazor. A crv inteligencije ne da ti da samo mirno promatraš, da adrenalinske faze aljkavo slažeš na krivulje uspona i padova, da se pasivno prepuštaš sustavu vrijednosti koji se oko tebe nemilice srozava. Umjesto toga gledaš, razmišljaš, analiziraš i - pišeš, svoju životnu priču, stisnuvši zube, nek' je trpka, nek' je mukotrpna, ali tvoja je, njome se ponosiš, iako u tvom životopisu ima i stvari kojima se ne ponosiš, al' hrabrost je i to priznati i napisati. Naposljetku, sasvim je u skladu s tvojom osobnošću odbijanje da rukopis, što je nastajao možda godinama a možda i u trenu, nudiš naokolo izdavačima koji bi po njemu kljucali i štipali, možda ga i samo uzastopce šutke odbijali, produžavajući frustraciju svime što si među željene korice već utrpao…

I zato, ako su Max Marković, potpisan kao autor Zapisa starog šajzera, i Mladen Marković, potpisan kao nakladnik ovog zanimljivog izdanja ista osoba, predmnijevam da sam koliko-toliko ispravno rekonstruirao povijest nastanka ove možda autobiografske, a možda i potpuno fiktivne knjige. U pričicama razvrstanim u nekoliko tematskih cjelina pisac nam se nudi na dlanu, u potpunosti se rastvara, razlažući razloge i motive svojih životnih epizoda, svoje poglede na svijet. A oni su možda malo opori ali dosljedni, grubi i nježni u isti mah, ovlašni kad se radi o naoko velikim stvarima, minuciozni kad je riječ o sitnicama što život znače.
Maxove ili Mladenove priče su, kako je sam napisao u prologu, »dijelovi nečeg davno živog, nekadašnje jako i gibljivo mišićje moje prošlosti«, one su »ukusni zalogaji prošlosti i mašte«. Prvi blok priča posvećen je ženama i ljubavi, i to s jako zanimljivim rasponom emotivnih stanja. U jednoj će priči on i ona istraživati granice uzajamnog divljenja, u drugoj pak ustvrditi da nisu jedno za drugo jer su oboje od iste, lovačke vrste, a u nekoliko će nam priča pripovjedač sasvim otvoreno i iskreno pričati kakvu je ženu zapravo tražio cijelog svog života, i što to s njegovim ljubavima nije valjalo. Valja reći da je u ovim pričama stil ujedno i ispovijedan i samokritično-ciničan, čak do lepršavog izrugivanja samome sebi, vlastitim (ne)sposobnostima i (ne)moćima.

U drugome je bloku humor preuzeo dominaciju, i to u sasvim neuobičajenome podžanru: kulinarskoj prozi. Desetak priča o kulinarskim receptima garnirano je urnebesno smiješnim preporukama o tome kako prikupljati namirnice (kaj nemaš, to ukradeš, ne) i kako ih pripremati, što pritom piti i u kakvom društvu biti, a kakvo radije izbjegavati. Dodatnu draž ovim gastro-pričicama daje začin bližeg ili daljeg povijesnog konteksta, a i literarnih referenci ovdje ima napretek.

Slijedi niz egzistencijalnih priča, počesto ispričanih iz alkoholne vizure, koje pokrivaju čitavu kozmogoniju, teoriju uzroka, posljedica i zavjera, svega onoga o čemu se priča u birtijskome mraku. Za njima dolazi ciklus ratnih priča. Tu se javlja posebna grupa likova (Pipo, Pes i Pepe), koji od Legije stranaca do domovinskih ratišta i predaha u bjelosvjetskim pribježištima preispituju motive i porive što ih tjeraju u opasnost, a domoljublje ili koristoljublje nisu jedini među njima, nisu čak ni prevladavajući. Nakon kratkog bloka političko-alegoričnih »basnobajki«, slijedi završni niz priča, sličan onom egzistencijalističkom, ali s obuhvatnijim povijesnim pogledom, ne nužno ozbiljnim. Tu pripovjedač više ne secira sebe nego društvo, mjerka procese i trendove, postavlja dijagnoze, rezimira, na neki se način i oprašta, završavajući svoj uzbudljivi životni put u smiraju i osamljenosti, logičnom epilogu i razložnog i bezrazložnog buntovništva.

(Objavljeno u Glasu Istre, 11. travnja 2009.)


Post je objavljen 26.09.2009. u 21:50 sati.