Da, zbir nevjerojatnih slučajnosti i nas dvije bile smo sretne. Misleći da će potrajati zauvijek, opijala sam se srećom, no odjednom je svemu došao kraj. Ne znam kako je nestalo. Jednostavno sam se osjetila praznom. I svejedno sam sama, iako sam okružena vrištećom gomilom.
Otvaram usta. Ne izlazi glas. Makivam kosu s lica. Nitko me ne zamjećuje. Užasan osjećaj.
Voljela bih se ispričati nekome tamo gore ako sam mu išta skrivila. Neka mi dozvoli osjećati opet, neka mi pruži Život. Ne želim umrijeti, a psihički opet odumirem. A vjerujem u tu beskrajnu silu koja mi je dala nadu, pružila ruku da me izvuče iz živog blata Života u koje sam pala.
Znaš, prošle su dvije godine od susreta s Tobom, bićem koje si sve to iskomplicirao. Ne znam. Trebao si me pustiti onda da se koprcam u tinjeđerskoj boli i neznanju, možda bih se danas mogla uklopiti. A opet sam ti zahvalna, raširio si mi vidike i očistio mi put k uspjehu. Mori me pitanje hoćemo li se ikada ponovno susresti i kako će taj susret izgledati. Vjerujem da ćemo se sresti ako je tako zapisano. Onda ću zaista živjeti u tvom gradu. To će pokazati vrijeme i Sudbina.
U međuvremenu sam se toliko puta prividno zaljubila, da ljubavima ni sama ne znam broj. Zadnja je bila bolna. Znaš. Vjerujem da si možda i sretan ako pomisliš o tome da sam ja sretna. Vjerujem da znaš, ipak, imamo zajedničke prijatelje. Sigurno ti pričaju o mom pisanju, ljubavi, osmjesima. Sve je to obmana. Laž! Zavaravam sama sebe, moji osmjesi su lažni, navlačim maske kako se nitko ne bi naslađivao patnjom koju proživljavam. Još je teže odkad je došla jesen. Mirisi. Boje. Cimet. Sve tako podsjeća na tebe. Cijele godine molim Jesen da dođe, pa da mogu opet osjećati, a kad dođe, na kraju osjećam tupu prazninu. Nekada sam priželjkivala privremenu tupost, a da sam znala, nikada ne bi bila dobrodošla u moju dušu. Ne znam više što to znači voljeti, a ne znaš ni ti što znači biti mi bilizu. Kome je gore, kukavice?
Sama sam. Sasvim sama. Teško pričam s nekim o onome što osjećam, a kad i pričam, sve je prilično površno. Nije kao što je bilo tada. Nisam sigurna hoće li i biti.
U međuvremenu je došao on, i osjetila sam nevjerojatan polet spram života, nade, disanja, osjećala sam. Bila sam nasmješena, poletna, sretna, uzdignuta iz živog blata. Da se on nije bojao, i da sam ja bila malo mudrija, možda bismo danas bili zagrljeni, i možda ne bih razmišljala o tebi, kao i prošle godine u isto ovo vrijeme, i kao i godinu prije te..
Ostali su Balaševićevi stihovi kao neka vrsta utjehe. Svakog dana na svijetu najmanje milijun ljudi pati zbog različitih nedaća, mnogo većih no što su ove u kojima sam sama, i osjećam se sebičnom, ali boli me.
Boli me tupost. I onda se sjetim da bih mogla doći nenadano u tvoj grad. Ta ideja i sada ne silazi s usana. Moguće da bi tada postala snažnija, a opet.. mogla bih i umrijeti. Jer bojim se. Bojim se prezira u tvojim očima, mogućnosti da me nećeš prepoznati, a tako sam se malo promijenila. Mislim da te volim. Možda ta tupost prikriva ogromnu Ljubav koju moram sakriti, kako ju netko ne bi ukrao. Laži. Da nije bilo laži, još bi uvijek bilo nas. Laži koje drugi ljudi često govore. I ne, nisam im zamjerila, oni su samo ljudi.
Da se samo još jednom mogu zaljubiti kao tada, prije dvije godine, nekoliko mjeseci i mnoštvo dana, u tebe. Pronaći nekoga tko bi mi oduzimao dah kao što si mi ti tada oduzimao dah. Osjetiti tu zaigranost, privrženost i pažnju. Ostavila bih sve što imam i pošla za toga u koga bih se zaljubila. Umrla na njegovim rukama, bez imalo srama. Dozvolila mu sve. Sve što tebi nisam mogla, a ni nikome nakon tebe, zbog svih mojih malenih strahova.
Žao mi je. Oprosti mi, ti velika silo koja upravljaš svime, oprosti što sam zajebala sve što je moglo biti lijepo. Molim te, daj mi da se još samo jednom zaljubim.. Da se mogu opustiti pred Njim, samo to. Bila bi to Ljubav, prava. Ali tišti me breme prošlosti, i. Neke velike oči koje me gledaju s tog predivnog lica toliko su mi strane.
7.9.2007.-7.9.2009.
Post je objavljen 26.09.2009. u 20:39 sati.