Zadnjih dana sam čudna sama sebi, kao da su se pomaknule neke brane unutar svijeta koji nosim u glavi.
Ringišpil se okrenuo izgleda, u prvi plan su došli konjići koje sam dugo gurala u pozadinu...
Jedan film, Gibranovi stihovi i naravno, Pjesnikova glazba , valjda se sve poklopilo, dotaknulo baš onog konjića kojeg uporno ignoriram....
Počela sam se pitati što želim, iako tvrdim da imam sve, da je savršeno upravo ovako.
Naravno, nije, i ne može ni biti, inače ne bih bila čovjek.
Prvi put nakon dugo vremena dozvolila sam si pomisao o ljubavi, potrebi da nekome pružiš sebe...
Samo se cijene bojim...Ali, kakvu vrijednost ima ono što nema snage jako zavrtjeti ringišpil, dignuti te, omogućiti let?
Jer znam ,jednom ću se sjećati samo leta, vožnje, padove i cijenu ću zaboraviti....
Post je objavljen 26.09.2009. u 08:37 sati.