Marketing
Marija Bistrica (nastavak)
Dan: Subota, Vrijeme: 11 h i 46 min, Nebo: Sunčano, Mjesto: Autobusni kolodvor, Karlovac
„Jedan, dva, tri“, brojao je Šegi, češući se po glavi, „Zar nije Tonio rekao da nas ide deset?“
„Da, ko nam fali?“ pita Alen. Šegi pogleda Ivan tražeći od njega odgovor. Ivan je zurio u bus. Kad je skužio da ga Šegi smrknuto promatra, kaže: „Dabl-deker. Nikad se nisam vozio u takvom.“
„Ma kolko nas je, pitao te? Kolko nas ide?“ probudi ga Alen iz transa, a Šegi ga mlatne po glavi. Ivan brzo pogleda i kaže: „Četiri! Plus još ovi sa Švarče i Novog Centra.“
„Mene ne brojiš,“ javi se Katarina koja je došla ispratiti hodočasnike „ Ali stiže vam sad pola ekipe. Eno ih!“ reče usmjerivši pogled prema pet likova u daljini – četiri plavuše i jedna časna sestra.
Alen i Ivan su se konačno u poznali sa časnom Jelenom o kojoj su čuli tolike priče. Napokon su je vidjeli uživo i osjećali su se jako važno. Za to vrijeme Katarina je na kolodvoru stvorila modnu pistu. Četiri modela, a poslije se uključila i časana Jelena, kako bi ovjekovječila taj neponovljivi događaj. Šteta što su sestre Jurković bile sramežljive (vjerojatno su bile isprepadane i ošamućene nakon prvog tjedna škole).
Šegi je bio ljut: „Gdje su Luce i Tena? Neću valjda ja biti odgovoran za njih!“ tad se obrati Jeleni, „Časna Majko! Vi ste vođa puta. Vi odgovarate za sve nas. Fale vam još dvije putnice.“
„Eno ih, stižu!“ kaže Alen.
„Ajmo, ide se! Idemo! Svi idu! Ajmo, de!“ trudio se dekan prikupiti sve prisutne.
Šegi je bio ponosan: „Naša je župa na broju!"
I tako smo ušli. Slijedila je vožnja koja je trajala devedeset minuta. Alen i Ivan su prepričavali svoja bogata životna iskustva, a cijeli donji kat, osim Šegija, je slušao u početku. Možda je to bio razlog što je naša župa ostala sama u donjem dijelu busa. Kad smo stali na odmorištu, dvije su se djevojke izgubile pa su ih odgovorni morali tražiti. Sva sreća da nisu bile iz naše župe, inače bi Jelena nastradala, a Šegi bi se opet izvukao. Tad smo došli u Mariju Bistricu.
Kad smo stigli, počeli tražiti mjesto za odmor i WC. Na putu do tamo je Tena nešto priupitala Ivana, on kaže: „Jesam! Ali nije nešto!“
Alen se odvali od smijeha i Tena ga smeteno pita: „Šta je tu tebi smiješno?“ On, kad je došao do zraka, kaže: „Šta si ti njega pitala?“
„Pitala sam ga jel' usliko crkvu? A šta si ti mislio?“ – „Ja sam čuo da si ga pitala 'Ivane, jesi se nafikso?', a on tebi kaže 'Jesam! Ali nije nešto!“, i uto se oboje odvale od smijeha.
Ivan se začudio: „Zar se vi to opet meni nešto smijete?“
Tad smo našli i obavili WC, a potom smo sjeli i jeli. Usred jela, Marta je panično počela virištati. Mi mislili ko zna što je, kad ono, sestrica osa gladna navalila na njen ručak. Časna Jelena je s nama podijelila Merci čokoladice, a Alen je pričao o školskom sajmu. I dok mi čekamo da na pozornici ispred nas počne program i dok se čudimo kako još nikog nema, čujemo galamu pod šatorom. Šegi je primjetio da su svi tamo i predloži: „Ajmo viditi šta ima pod šatorom! Možda je tamo program.“
Tad smo slušali iscrpno predavanje bivšeg irskog rokera (nije iz U2, već iz Keli Femili – kako god se to pisale i nemojte nas kriviti, nema ni u enciklopediji), a Alen je otišao na ispovijed i nije ga bilo skoro cijelo predavanje. Šegi sumnjičavo napomene Ivanu: „Da nije on srušio Blizance u New Yorku kad je dobio toliku pokoru...“
Naime, molio je dva puna sata, bar je nama tako izgledalo.
Kad je konačno došao, onaj čovjek iz Femilija je već završavao svoju priču o bakama, strojnicama i krunicama. (Njegova baka jako brzo moli – cirka deset zrna u sekundi.)
Poslije predavanja smo otišli na misu koja je bila u lijepoj kapelici sa puno, puno slika na zidovima.
Misa nam je dala snage i volje i odlučili smo se na križni put (naime, križni put vodi krivudavim putem na vrh brda).
To je bio test za sve nas. Krenuli smo puni entuzijazma.
Alen je došao prvi, ali je varao jer je išao poprijeko. Cure, vidjevši njegov primjer, krenuše za njim. Šegio je bjesnio: „Pa kud se ta djeca veru! Sad i mi moramo za njima!“ tad su Šegi i Jelena morali poprijeko.
DA, Alen je varao, a Ivan je išao CIJELIM putem kako bi se mogao pohvaliti da on jedini NIJE varao. Sad bi se, kao, njemu trebalo priznat' da je ON došao prvi. Mo'š si mislit'!
Kad smo došli gore, do postaje pod nazivom Isus umire na križu (koja je, naravno, bila na samom vrhu), nagovarali smo Ivana da se majmunira što njemu uopće nije bio problem. Jednom prilikom je preskočio Tenu kojoj je trebalo dosta da shvati, a kad je shvatila, počela je urlati: „Ivane, dobro, jesi ti normalan!!! Oš' me ubit tu na hodočašću!“, ali to smo zanemarili.
Onda smo se prošetali uz suvenirnice, vidjeli ogromne kipove svetog Augustina, Antuna i Juraja te naravno, kipove Blažene Djevice Marije (sa i bez djeteta). A nakon toga je uslijedio najdosadniji dio. Šegi i sestra Jelena su sreli neke druge časne sestre pa su s njima nakratko popričali. To nakratko, ističemo, trajalo je dobrih pola sata tokom kojih je ostatak ekipe prodav'o zjake. Nakon toga smo razgledali baziliku i uključili se u procesiju sa svijećama bez svijeća, ali sa SLADOLEDOM.
Kad smo to shvatili (a trebalo nam je dosta vremena), Šegi je na brzinu skoknuo po svijeće, a mi smo na brzinu progutali sladolede. (I moramo reći da Marta najsporije jede sladoled. Nek' se zna!)
Kad je pala noć, na red je došla procesija sa svijećama. Bio je to lijep doživljaj.
Poslije procesije je na red došao koncert. Pošto Alen, Ivan i Šegi nisu bili raspoloženi za koncert i na taj su način izgubile volju i Vedrana, sestre Jurković i časna Jelena. Nismo sigurni jesmo li nas trojica zbilja krivi za to ili se njima jednostavno nije dalo. Tena i Luce su otišle na koncert, a mi ostali opet jesti. Čim smo slistili posljenje komade hrane, počela je kiša koja nas je otjerala prema natkrivenom oltaru. Tamo su nam društvo pravili Milan Krišto i Luka Sljepčević.
Onda smo krenuli nazad prema busu. Opet nismo mogli krenuti na vrijeme.
„Šta je sad?“ pitali su se ljudi. Kad ono, opet one dvije cure. Izgubile se u Mariji Bistrici. U Mariji Bistrici!
Dok smo ih čekali, Ivan se pokrio jaknom, jer je bio umoran. Tena dobaci: „Ivane, gasi cigaru!“, a vozač, čuvši to panično uzvikne: „Nije valjda da on puši... Ivane! Ivane, nemoj mi pušiti u autobusu. Iziđi van ako ti se puši!“
Umirili smo vozača rekavši da Ivan ipak ne puši. A one dvije cure su našli tek za pol sata. Kasnije ih nisu pustili van.
Vratili smo se u jedan ujutro (premda je Tonio rekao da se vraćamo istog dana i da će on ići s nama) i pošli svojim kućama.
Post je objavljen 22.09.2009. u 12:51 sati.