Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/caffeine

Marketing

SVE MISTERIJE BALKANA iliti BALKAN STOMAK RALLY

Glavni junaci:
Sharke Misterija. Prvak u rally-vožnji bez ruku, svjetala, s tamnim naočalama, i po mraku. Burek jede isključivo navečer, bez jogurta, a ćevape samo ujutro, prije kave. Somun ne jede, već ga koristi kao jastuk za ravnanje kičme pri vožnji. Šampion u nošenju balvana u šumu. Kuhar po prirodi, po zanimanju prvi emigrant IZ Europske Unije u Hrvatskoj. Ne nada se Glazbenoj Uniji. Nosač glazbene opreme, uglavnom svoje.

Kofein, tj. Djole Divlyina. prvak u rikverc rallyju s prikolicom. Viceprvak u konzumiranju šećerne vate. Bubrezi zdravi, crijeva protočna. Ponosni vlasnik zbirke prepariranih voluharica, i jednog kompleta zdravih zubi. Porijeklo: istočno-zapadno euroazijsko s blagim primjesama Afričkog juga. Narav: kao simultani tumor, dobroćudan i zloćudan istovremeno. Pamet: ne. Hobiji: Bicikl bez točka, šporeti i tapir tipavac. Godina: dovoljno
Ljudi. Mali, veliki, debeli, mršavi, svih nacionalnosti, vjera, rasa i konfekcijskih brojeva koji su nam pomogli da nađemo put te ostanemo siti i odmorni. Možda se neki prepoznaju u tekstu. Hvala im.

INTRO-UVOD

Poriv za putom, nastao je u zla doba, kad je glava potpuno prazna i time postaje plodno tlo za rađanje svakojakih besmislenih ideja. Slično je to osjećaju kad se u dječjoj igri „fatnoma“ izvlače papirići sa svakojakim blesavim zadacima kakve samo djeca mogu smisliti. Znate li kako se osjeća dijete koje izvuče papirić na kojem piše: Prošetaj se gol po ulici, obučen samo u čarape, tri puta gore-dolje i budi siguran da su te susjedi vidjeli? Djeca u najboljem slučaju nisu svjesna toga, nego uživaju u posljedicama aftershocka,u sjećanjima na svoju ludost tek kad dođu izvjesne godine. U ovom slučaju nije bilo potrebe za izvlačenjem papirića, jer su se izvukli sami od sebe. Ali osjećaj izvlačenja je ostao. Zapravo, izvukla ih je znatiželja pomiješana sa strahom, ono nešto podsvjesno što te tjera da vidiš što se nalazi iza brda. Znaš da je tamo, nešto lijepo, nedorečeno, no ne možeš baš staviti prst na to i to je ono što te plaši. A strah dokazano prestaje čim probiješ granicu, jer jedino čega se treba bojati jest carina.

Krenuli smo bez mozga, slijedeći onu Olićevu: Kad jednom kreneš nema stajanja. Jedna noć, jedna država, jedan grad, ako carina ne odluči drukčije. Nema zašto, nema kad, ima samo gdje i koliko dugo, sve dok ima benzina u rezervoaru, zraka u gumama, i rock'n'rolla u zvučnicima. Toga je Bogu hvala, bilo uvijek dovoljno, barem u jednakoj mjeri kao i dobre hrane i cuge.

Post je objavljen 21.09.2009. u 15:19 sati.