Jedno je stablo mirno čuvalo moju težinu
dok sam mu satima režući udove
energiju bacao u Svemir i Zemlju
i uzimao je u svoje Tijelo.
Stabla su tako mirna bića., ne plaću jer ih bol ne boli.
Čuvaju te je su jači, ne zamjeraju jer su prirodniji
i dive se pogledu.
Jedino ih zvuk pile, kao i mene ipak malo nervira.
Zapinjem od kada sam sišao, u retrospektivna zrcala..,
bit' će jer je moj vršnjak., a sa vršnjacima se susrećeš na obljetnicama,
zavidiš im na ženama
koje su bile djevojke kada ste bili mladi
i svojim se istogodišnjacima najlakše činiš ili doimljaš.,
jer i oni rastu istom brzinom.
Njegove se grane, odrezane.,
kao i moji krakovi., iglice i tvrda ljuska sa visokih se metara visine
dok padaju pod kosim zrakama sunca čine kao kiša.,
Ovo je moj stotinu i drugi post.
Definitivno materijal za čestitanje..,
barem onima koji poznaju moje discipline.
Neka u njemu , onda
stabla i njihove nevidljive suze.,
ljudi i njihova krhka tijela i mravi
budu , postanu i ostanu
ono što vam govorim.
Moj je očuh, također plakao.
On je otac stablu, a i njegovo se tijelo raspada.,
a ja sam kasnije zaobilazio mravinjake i preskakao puževe.,
nerijetko ih i premiještajući sa puta na travu.
Ljudski putevi, iako istom brzinom koračaju..,
nikako nisu za puževe i mrave.
Brao sam grožđe sa svojom ženom, svojim prijateljem i nekoliko pasa..,
dok je nacija čekala da se jedan zalizani dimnjačar na kokainu
i poluslovenska manekenka koja misli da je krava koza
prodaju u još jednu u nizu sapunica.
Lako je danas prodati glupost, ništa drugo ionako nema logike.,
A moj je prvi profesor književnosti i hrvatskog jezika proslavio 40 godina rada.
Kaže da nije baš unosno biti učitelj i cijeli je svoj radni vijek proveo u mojoj osnovnoj .,
još uvijek vjeruje u knjigu, voli šetati sa unukom i kaže da će u mirovini
pročitati sve knjige koje nije stigao.
Što zbog Gotovčevih, što zbog puževa.,, što zbog nekih Ujevićevih stabala.,
što zbog ljuski., volim tog čovjeka kao da me upravo on posadio.
A stabla su Nole, sretni djedovi i bake.
Neće se ljutiti ako znaju da si režući grane nahranio zemlju
i otpustio svoje grijehe i utege.
Oni su iz ljudskih tijela već odavno prešli u drvena...,
sasvim je prirodno
da iz ovih jednom odu i u Svemir.
Ovo je moj, tek prvi stotinuidrugi post.,
hvala Vam što ga čitate.,
ova crvena podloga je moja Indija i nebo.,
moj Tibet i Jadran, otoci i šuma...
dođite još mnogo puta
i nemojte glasno vikati , ...
ali svakako ostavite glas.
Post je objavljen 21.09.2009. u 07:53 sati.