Draga je imala genijalnu zamisao. Ali prije svega, Draga je imala svog Dragog, koji joj je bio privržen i odan. Jednog dana kupila si je cipele. To su bile svečane cipele, kakve ''nisu za svaki dan''. Zato ih sljedećeg dana Draga nije obukla na posao. Niti dan nakon toga. Prolazili su dani, tjedni, cijeli mjesec, i drugi mjesec, ali – znate već kako to biva u malim mjestima – Draga nikako da pronosa svoje nove cipele. Pih, zločesti svijet u kojem žena nema kud s novim cipelama!
Jedne večeri, nakon već tri mjeseca čamljenja u zapećku, novim cipelama se konačno ukazala šansa. Draga je pozvana u mjesni hotel, na maturalnu zabavu dečka svoje kćeri Ljubice. Ali – o užasa! Probava cipele, a cipele su tijesne! Žuljaju. Otkud sad to? Kad ih je u trgovini isprobavala, činile su joj se dobre... kako sad nisu dobre? Da proba još jednom? Aaargh! Ne, ne ide, apsolutno nenosive. Kakva šteta, a baš su joj se svidjele!
Nakon zaprepaštenja slijedila je dilema. Što sad? Vratiti cipele u zapećak? Ili ipak stisnuti zube i obući ih? Ovo je rijetka prilika da zabljesne pred svima, tko zna kad će se sljedeća ukazati. Što da radi, što da radi... i tad joj sine ta zamisao – genijalna, premda možda malko skandalozna.
– ''Dragi!'' – poviče koketno, ali s jasnim primjesama strogosti. – ''Odi, dragi, trebam te nešto.''
Kako bi bilo da cipele vrati – mislila si je – samo ne u zapećak, nego nazad u trgovinu! Treba brzo djelovati. Još tri sata do maturalne... račun je sačuvala... što ju sprečava da ih zamijeni za veći broj? Istina, tri mjeseca su u pitanju, malo se kasno sjetila, sve stoji, ali pobogu, dat će joj valjda prodavačica, razumjet će žena... Svakome se može dogoditi. I zašto, napokon, ona jedina ne bi imala pravo vratiti cipele koje su joj male kad ih je već pošteno platila? Tako je! Ima pravo! Razumije se, ne bi ona njih baš osobno vratila – njoj bi to bilo neugodno. Jer ona je ''emotivac''. Ona je oduvijek bila previše sramežljiva. To je posao za nekoga manje... jasno, svu odgovornost ona preuzima striktno na sebe, radi se samo o tome da bi trebao to netko odnijeti... onako... kome će to u čisto izvedbenom smislu ići lakše nego njoj. Netko manje ''emotivac''.
– ''Ljubavi! Suprugiću! Daj dođi malo.''
Unatoč maznim riječima, njemu su ti dozivi – možda zato što je primijetio dozu nervoze u njenom glasu, a možda i prosto silom navike – zazvučali malo kao da ga se poziva na red. Što li je opet skrivio? Da vidimo... ne, nokti su uredni, smeće bačeno, pas išetan, a i posve je siguran da je sinoć oprao noge prije ulaska u krevet. Ma slaže se on da ''ne može ona sve sama'', i da joj ''mora pomoći''; i da se ''ne može baš bit svinja''; sve to stoji. Ali ovaj se puta zaista nije mogao dosjetiti da nešto nije napravio kako treba.
– ''Ljubavi, slušaj, oš mi učinit jednu malu uslugicu? Ajd molim te, meni za ljubav? A? Jel može?''
Uopće mu se nije išlo: taman su na TV-u igrali naši. A bilo mu je i neugodno. Halo, nacrtati se s parom cipela starim tri mjeseca i tražiti storno?! Pa to se ne radi. Ali nije bilo nikakvog pobočnog ausfarta kojim bi šmugnuo. Kao odanom i privrženom suprugu, kao muškarcu koji je, pošto muškarac, manje ''osjetljiva priroda'', čvršći, tvrđi i jači, i hrabriji naposljetku, i bestidniji, nije mu bilo druge nego biti čvrst, tvrd, jak i hrabar i bestidan. Nije ga se pitalo. Uzeo je kutiju s cipelama i dovezao se pred trgovinu. Putem, gonjen svojom muškom smionošću, u neimenovanom strahu pred ženskim u sebi, uspijevao se još nekako održati na okupu, ali prilazeći tim konkretnim vratima, ugledavši iza konkretnog izloga konkretnu prodavačicu, razabrao se u svoj kompromitirajućoj drastičnosti onoga što treba zatražiti. Njegov muški, tj. manje osjetljiv obraz stao se crvenjeti kao da uopće nije manje osjetljiv. Čitavim svojim bićem bio je za to da odustane, ali panična muškost koja mu se nametala – u sprezi s odanim supružništvom – bila je za ulazak, i štoviše, odustajanje je činila nemogućim. Ta zar sad da se pokaže kao nekakav plašljivac, bezveznjak?! Sjetio se posljednjeg Draginog argumenta: – ''Ako ne radi mene, a ono radi Ljubice!'' On, za razliku od Drage, nije imao taj luskuz da ne bude smion.
– ''Dobra večer'' – ušao je i rekao, ali tako tihim i napuklim glasom da ga nitko nije čuo. Troje prisutnih kupaca učetverostručivalo mu je neugodu.
– ''Izvolite'' – začuo se glas prodavačice.
Nije odgovarao.
– ''Izvolite, gospodine.''
Sva smionost koju si je na silu proizveo pred vratima, nestala je kao rukom odnešena s ove strane vrata.
– ''Mogu li vam kako pomoći?'' – nije odustajala žena iza pulta.
Još je trenutak šutio, a onda mu lice poče poprimati začudnu, dramatičnu grimasu:
– ''Ja i Draga volimo jedno drugo i naša je ljubav sveta i čista i prema tome imamo pravo zamijeniti cipele i mi ćemo ih zamijeniti!'' – procijedi herojski i izjuri van.
Post je objavljen 20.09.2009. u 21:50 sati.