Prošlo je gotovo 3 mjeseca od mog prošlog posta i mislim da ovaj bolg zaslužuje nešto novo...žao mi je što nisam prije pisala ali nisam jednostavno stigla i žao mi je što sam vas pomalo zanemarila...
eo jedna priča pa kako vam se svidi...
Dogodilo se to jednog tmurnog jesenskog dana... Bila je sama kod kuće i radila ono što bi uvijek radila kad starci nisu doma...Slušala je glasno glazbu i uživala u ritmovima koji su je podsječali na njezina najdraža godišnja doba, a to su jesen i zima.
Osječala je nekakvu prisutnost,kao da ju netko promatra...ne to nije bila prisutnost mrtvih već nekog živog...znate kao kad vam netko viri kroz kljućanicu ili prozor,e to je bila takva prisutnost. Netko ju je promatrao.
Isključila je glazbu i sjela mirno,osluškivala je zvukove iz vana.
Netko se kretao pored njezinog prozora...čula je šuškanje lišća i lomljenje granćica,
tko god da je bila ta osoba iz vana nije se trudila biti tiha...
Ustala se i polako i nećujno krenula prema vratima,koliko god se trudili čuti je ne bi mogli,
jer to je bila elegancija pokreta gotovo kao da leti.
Polako se prikrala vratima i neočekivano ih brzo otvorila...imala je što i vidjeti.
Pred njezinim vratima je bio on...onaj kojeg je poznavala dugo i voljela ga dugo...
Njezino je srce poskakivalo nije ga vidjela godinama i sada on stoji tu...
Pozvala ga je unutra prićali su,smijali se i naprosto uživali...
Ali nije to mogla više trpjeti osječaji su navirali a ona ih je sve više potiskivala...Nije znala kuda bi sa sobom
ni što da mu više kaže...tako su neko vrijeme sjedili u potpunoj tišini...
Naglo se je ustala otišla do prozora i promatrala prizore vani...Sjetila se kako su prije znali komentirati kako su vrane panetne ptice...dosta čudno zar ne? Ali i oni oboje su bili čudni...Ona nije znala da i on osječa sve ito prema njoj...i isto tako nije znala da ne zna kako da joj priđe.
Njegova crna kosa padala mu je preko ramena a plave oči su svjetlucale na svijetlosti tmurnog dana...
Voljela ga je tako gledati,jer sva svijetlost jesenskih dana bila je u njegovim očima.
Okrenula se prema njemu i priznala mu svoje osječaje,i na njezino iznenađenje on je njoj rekao isto.
Neko su vrijeme stajali u tišini dok ona nije puknula i poljubila ga.
Željela je da zauvijek ostane tako i da se nikada ne razdvoje,jer voljela ga je više od samoga života.
Ali tada joj je hladan mač probio srce kada joj je priznao da se vraća nazad i da neće doći još koju godinu.
Obećala mu je da će ga čekati,a ona nikada ne prekrši svoje obečanje...
I toe to... što mislite? tu je mali traćak moje situacije ali ne potpuno
Post je objavljen 17.09.2009. u 19:21 sati.