U samoj biti ljudske egzistencije, leži jedan paradoks. Moramo ga pojmiti prije nego utvrdimo bilo kakvu mogućnost da duša dosegne trajno stanje sreće. Paradoks je u ovome: ljudska priroda, sama po sebi, može učiniti malo ili ništa da bi riješila svoje najveće probleme. Ako slijedimo isključivo našu prirodu, našu vlastitu filozofiju i etičku razinu, završit ćemo u paklu.
Ova bi misao bila poražavajuća da nije čista apstrakcija, jer je u konkretnom poretku stvari, Bog dao čovjeku narav koja je uređena u skladu s nadnaravnim životom. Stvorio je čovjeka s dušom koja ne postoji da postigne savršenstvo u svom vlastitom poretku nego da je On usavrši u jednom poretku koji je neograničen i izvan dohvata ljudskih moći. Nikada nismo bili predodređeni za čisto naravan život, i zato nikada nismo u Božjem planu bili određeni za čisto naravno blaženstvo. Naša narav je plod slobodnog Božjeg darivanja, dar koji nam je nezasluženo dat da bi ona sama bila usavršena u nadnaravnom poretku.
Taj nezasluženi dar je milost posvećujuća. Ona usavršava našu narav darom života, razumijevanja, ljubavi, modusom postojanja koji je beskonačno iznad naše razine. Da je čovjek došao čak i do apstraktnog vrhunca prirodnog savršenstva, Božji posao ne bi bio ni upola završen: on bi tek trebao početi jer je pravo djelovanje, djelovanje milosti i podijeljenih vrlina i darova Duha Svetoga.
Što je milost? To je vlastiti život Boga kojeg je On podijelio s nama. Bog je ljubav. Deus caritas est. Uz pomoć milosti, mi smo u stanju biti dionici Njegove vječne, bezgranične i nesebične ljubavi, koja je toliko čista u svojoj aktualizaciji da ne traži ništa i zbog toga ne želi nikakvu sebičnu korist. Zaista, izvan Boga nema ničega, i što god postoji, postoji zahvaljujući Njegovom daru, daru postojanja kojeg smo dobili po slobodnoj Božjoj volji i odluci, tako da je sebičnost predodžba posve kontradiktorna Božjemu savršenstvu. Metafizički je nemoguće da Bog bude sebičan, jer sve što postoji ovisno je o Njegovom daru i nesebičnosti.
Kada se zraka svjetlosti prelomi kroz kristal, ona mu daje novu kvalitetu. I kad Božja neizmjerna i nepristrana ljubav prozirnije ljudsku dušu, događa se isto. To je život koji se naziva milošću posvećujućom.
Ljudska duša na svojoj prirodnoj razini predstavlja potencijalno blistav kristal ostavljen u tami. Ona je savršena u svojoj vlastitoj prirodi, ali joj nedostaje nešto što može primiti samo izvan i iznad sebe. Ali kad u nju prodre svjetlo, ona se sama na neki način pretvara u luč i čini se kao da gubi svoju prirodu u sjaju nadnaravnog svjetla kojim tada svijetli.
Dakle, prirodna dobrota čovjeka, njegova sposobnost za ljubav koja u nekom smislu uvijek mora biti sebična dokle god je samo u naravnom poretku, počinje se preobražavati kad ljubav Božja sjaji u njoj. Sto se događa s čovjekom koji sav uranja u stvarnost božanskog života? Takvo savršenstvo su postigli samo oni koje zovemo svecima - ili oni koji jesu sveci i koji žive samo u Božjem svjetlu. Jer ljudsko mišljenje nije pouzdano mjerilo kad je riječ o nečijoj svetosti, ljudi za svece mogu držati i one koji su daleko od svetosti, koji mogu biti i demoni, a njihovo svjetlo zapravo tama. Jer u odnosu na Božju svjetlost, mi smo slijepi kao sove. Ona je tako snažna da nas zaslijepi i mi neko vrijeme ništa ne vidimo, iako smo pred Božjom svjetlošću, mislimo da smo u tami, jer od velikog blještavila ništa ne vidimo. Ljudi koji nam izgledaju kao sveci, često to nisu, a oni koji nam ne izgledaju kao sveci, često to jesu. I najsvetiji su, često oni koji žive u skrovitosti i samozataji — Naša Gospa i sv. Josip.
Thomas Merton OCSO, "Gora sa sedam krugova"
2000 Posvetna milost je stalan dar, postojano i nadnaravno stanje što usavršuje dušu osposobljujući je da živi s Bogom i djeluje po njegovoj ljubavi. Treba razlikovati trajnu (habitualnu) milost, kao trajno osposobljenje da živimo i djelujemo prema božanskom pozivu, od djelatnih milosti, koje označuju Božje zahvate bilo na početku obraćenja, bilo u toku djela posvećenja.
2001 Već i sama pripravnost čovjekova da prihvati milost predstavlja djelovanje te milosti. Ona je potrebna da pobudi i podrži našu suradnju u opravdanju po vjeri i u posvećenju po ljubavi. Ono što je u nama otpočeo Bog privodi k ispunjenju: "On doista otpočinje tako da mi, njegovim djelovanjem, htjednemo; on dovršava djelo, sudjelujući s pokretima naše volje koja je već obraćena."
"I mi djelujemo, ali djelujemo sudjelujući s Bogom koji djeluje pretječući nas svojim milosrđem. Pretječe nas da nas ozdravi, a potom nas prati da ozdravljeni očvrsnemo. Pretječe nas da bi nas pozvao i pratit će nas da nas proslavi. Pretječe nas da bismo u pobožnosti živjeli, a pratit će nas da bismo s njime vječno živjeli, jer zasigurno bez njega ne možemo ništa." (Sv. Augustin)
2002 Slobodna Božja inicijativa zahtijeva slobodan čovjekov odgovor; Bog je čovjeka doista stvorio na svoju sliku, obdarivši ga, uz slobodu, sposobnošću da ga upozna i ljubi. Duša istom po slobodi može ući u zajedništvo ljubavi. Bog neposredno dotiče i izravno čovjeku srce pokreće. Stavio je u čovjeka težnju za istinom i dobrom koju samo on može zadovoljiti. Obećanja "života vječnoga" odgovaraju toj težnji, iznad svake nade.
Katekizam Katoličke Crkve
Post je objavljen 15.09.2009. u 22:45 sati.