Ponekad je bol jedino što preostaje,jedini način osjećanja,jedini retroaktivni način preživljavanja kad današnji nemir,današnji kaos opravdavaju sve prošle bešćutnosti.Današnja budnost nadomjestak je prespavanim slikama,a budnost je bol.Nerazumijevanje je bol.Sjećanje na slike koje sam prespavala,a one su se nekako,nekim čudnim hipnotizmom smjestile u meni i sad,tek sad mi se vraćaju,budnoj,utrnuloj od preduga spavanja.Sjećanje jest bol,no kako odoljeti sjećanju.I zašto?
Post je objavljen 14.09.2009. u 18:31 sati.