Kako se ponašati prema osobi koja te nedavno ostavila i još nije navela točan razlog (jer ga ni sama ne zna – kaže). Možda bi bilo sve to nekako lakše da ne moramo zajedno raditi. Još sezona nije krenula pa je to za sada dva puta tjedno, no kada posao krene biti će svaki dan.
Mobitel mi zvoni skoro desetak puta dnevno, što poruke, što pozivi od nje. I uvijek neke bezvezarije: „Bok, di si?“; „E, bila sam kod Katarine,...“; „Još radiš?“,...
Ponaša se kao da se ništa nije dogodilo! Sada bi si ona bila „frendica“ samnom.Ona je OK sa tim. A zna da ju ne mogu gledati jer mi se tona gluposti mota po glavi. Tu je a ne mogu ju imati.
„Ali ja tebe ne želim izgubiti, ja ću uvijek biti tu,...“ - ???????????????????????
Tu ćeš biti kao sol na rani. I to je toliko otrcani izraz da više ne može ni približno predočiti koliko stvarno boli. A ovaj dio da me ne želi izgubiti - !!!!!!!!!!!!!! A kako je zamislila taj film kada me najurila bez objašnjanja?
„Ma ti si savršen dečko kojeg svaka cura može poželjeti.“ – Hm, da. Osim nje. Ma toliko sam savršen da boli i ne može se nositi sa time zato me ostavila. Uf, kako sam si dobar! Može li mi netko objasniti KAKO TO MOŽEŠ REĆI NEKOME KOGA OSTAVLJAŠ!!!
Sada sam se sjetio! Jednom davno mi je napisala kao joj je žao što mi nikada neće biti inspiracija za moje pisanje bloga. Nikada nije shvatila da je ovo ogorčeni blog, da sam zbog nje prestao pisati jer više nije bilo te gorčine, jer sam bio sretan. No sada je došla na svoje, nadam se da je sada sreta zbog toga.
Mislim da se da primjetiti da sam ljut. Svjesan sam da zvučim kao i svaka duša slomljena srca. I da sam „kliše“. No što mi je ostalo? Oduzela mi je jedinu stabilnu točku u mome životu, onu iskrenu radost kada sam vidio njen iskreni smješak usmjeren meni.
Malo sam izgubljen. Familiju doma više ne mogu gledati, moram otići a nemam kamo i kako. Financije su mi tragedija. Diplomirati ću korz dva tjedna. Klub koji sam osnovao sa toliko gušta i entuzijazma mi je postao teret. Dragi su mi svi ljudi u njemu, ali više ne osjetim gušt. Plesnjaci su mi zamor. Gledam ljude kako uživaju a ja se tog osjećaja više ni ne sjećam. I što mi ostaje?
Bez brige, nisam suicidalan, samo sam na velikoj prekretnici u životu za koju nisam očito bio spreman. Debelo razmišljam o preseljenju. Negdje na more, manji gradić, mir, tišina, novi početak.
Post je objavljen 11.09.2009. u 23:09 sati.