... ali reći ću da je počelo otprilike ovu zimu, kad mi se negdje imeđu gutanja trećeg voltarena u pokušajima snizivanja količine (i to koje količine) boli u mom zdušno povrijeđenom koljenu i razglabanju u mojoj bolesno racionalno nastrojenoj glavi o besmislenosti patetike - u postove uvalila jedna Osoba.
Nisam ni shvatila kako polako preuzima kontrolu nad mojim literalnim stvaralištem dok se nije sama ponudila, ta Osoba, to napraviti, a onda mi je došlo oči iskopati nekome i Osobi jer sam shvatila da je već tada moja kula od karata izgrađena oko njega.... bila srušena. Još i prije nego li je išta počelo, već sam se osjećala izdano.
Nije li to smiješno? Nesposobnost ljudi da prelaze preko stvari koje su bile prije nas. Nemamo brojače na čelu koji govore o našoj prošlosti, zar ne? Ne moramo znati ništa o ljudima oko nas, a opet kad oni pokažu dovoljno povjerenja da nam se povjere mi rušim kule od karata.
Trebalo mi je vremena da se skupim i sagradim je opet. Osoba je cijelo to vrijeme čekala negdje, naslonjena na zid, vrebajući pravi trenutak da slomi moj racionalno postavljen um koji je svaki osjećaj sažimao u hladne formule napisane na zelenoj ploči običnom bijelom kredom, pojednostavljene do ludila...
Osoba je stajala i čekala, kao na vlak koji ne može propustiti. Ja sam radila isto, jednom kad sam se odlučila na to. Uskoro smo shvatili da čekamo na suprotnim peronima i da ni jedno od nas nije čekalo na pravom mjestu.
''Zar uistinu moramo negdje ići?'' pitali smo se kad smo prešli preko pruge i došli jedno drugome. Nije bilo odgovora, samo smješak. Napravili smo svoj put - nekoliko koraka preko pruge koji su nas donijeli jedno drugome.
Nema toga vlaka koji će nas ponijeti kući, mi moramo stvoriti svoj dom. Ovo nije grad za nas, ovo nije svijet za nas, ovo nisu naši ljudi... mi ćemo stvoriti sve to, ali naše. Zajedno.
Ispričavam se na besmislenosti moga posta.
Post je objavljen 10.09.2009. u 11:27 sati.