Marketing
Kyoto, šesti put: večera stipendista.
Sredinom rujna Matsumae zaklada organizirala je studijski obilazak Japana za one stipendiste koji krajem travnja još nisu bili stigli. Obilazak je naravno uključivao i Kyoto, pa je g. Nakajima uviđavno upitao dvoje "starih" stipendista smještenih blizu Kyota (Laošanku Sonephet i mene) hoćemo li im se pridružiti na večeri. Obje prihvatismo sa zadovoljstvom (većinu novijih stipendista smo znale još od sastanka u Tokyu, novi je bio samo Mađar Zoltan), te se nađosmo s ostatkom grupe u predvorju njihovog hotela. Na večeru se krenulo čim je pao mrak, jer je trajao Ramazan a u grupi su bila dvojica muslimana, Egipćanin Gamal i Pakistanac Ali. Oni su se i zadnji stuštili iz hotelskih soba, i za večerom priznali da su u sobi čim je bilo legalno nalili se i najeli da nadoknade propušteno. Mora biti da im nije lako bilo turistirati cijeli dan ne samo bez hrane, nego i bez vode (gadan taj ramazanski post). Ta je tema izazvala i manju raspravu za večerom gdje su se Europljani čudili nepraktičnosti tog posta (a što ako je netko dijabetičar i mora redovito jesti). Iako mi se prije nije činilo da sam bogzna kako upoznata s muslimanima i islamom, izgleda da šišam europski prosjek, jer sam i prije nego što je Gamal objasnio pretpostavila da su od obaveze posta izuzeti bolesni, djeca i starci, baš kao i u katoličkom postu. I inače sam sasvim dobro razumjela vjerske ekscentričnosti islama, vidi se da smo bratići po vjeri...
Večera (gđica. Kimura iz zaklade se poslužuje viškom tofua s naše strane stola, oko nje s lijeva na desno Gamal, Sonephet i Indijac Prabu).
Restoran bješe smješten u lijepom dijelu Kyota, blizu Giona, na kanalu koji je u mraku čak izgledao romantično.
Uličicama Kyota šetamo do Giona. Iste ovakve su i u Osaki, Tokyu i drugdje, i sve puno bolje izgledaju pod neonom nego pod dnevnim svjetlom.
Spomenik osnivačici Kabukija, Izumo no Okuni. Iako ga je utemeljilo žensko, kabuki kazalište poslije je imalo samo muške glumce (da se izbjegne skandal, i u Japanu je tada glumačko bilo zanimanje sumnjivog morala).
Četvrt Gion zove se prema hramčugi na svom početku, pa smo se prošetali i po njemu.
Onda je ostatak stipnedista nastavio u noćni život Kyota, dok smo Sonephet i ja trebale hvatati vlakove da stignemo svojim odredištima prije posljednje podzemne/vlaka. G. Nakajima nas je džentlmenski otpratio do kolodvora (taksijem, čak, iako nije bilo daleko ni pješke), i ostao s nama dok nam nisu stigli vlakovi.
Noćni Kyoto tower za oproštaj od Kyota, više mu se nisam vratila...
Post je objavljen 30.09.2009. u 17:11 sati.