Marketing
Kyoto četvrti put. Dio prvi: Ginkaku-ji
Nakon dva poluneozbiljna posjeta Kyotu u kojima sam obilazila manje važne budističke i šintoističke hramove i (većinom manga) muzeje, napokon sam se spremila za ozbiljnu ekspediciju na možda turistički najprivlačniji dio grada: hramove Higashiyame, Istočnog brda. Dan je bio pravi ljetni, početkom kolovoza (kad je kišna sezona već trebala završiti), ali je jutro svejedno bilo oblačno. Bez obzira na to do kraja dana sam propisno skapala od vrućine, toliko da ni apetita za prigricnut za ručak nisam imala, svu energiju sam crpila iz boca kole (jedna Cola a jedna Pepsi, da se ne kaže da diskriminiram). Baš kao čokolada s kikirikijem u hladnije doba godine, ovaj tekući šećer je dušu dao za brzu i jednostavnu obnovu energije upornom turistu.
Slikavano novim fotićem.
Kako mi je običaj, prvo sam se odvezla na najdalju točku planiranog obilaska, na sjeveru Higashiyame, da bih se otud spuštala na jug usput se približavajući i kolodvoru. Prvi hram na popisu bio je možda i najpoznatiji od onih još neobiđenih, Ginkaku-ji, ili Hram srebrnog paviljona, nazvan tako po analogiji sa slavnijim Kinkaku-ji (Zlatnim paviljonom). Za razliku od zlatnog brata, Srebrni paviljon nije sav obložen srebrom (ionako bi pocrnio pa ne bi tako impresivno izgledao), a nije ni spaljen, pa sam se nadala standardnom lijepom primjerku japanske drvene hramske arhitekture. Avaj, u doba mog posjeta paviljon je bio u temeljitoj obnovi, pokriven skelama... Barem je okolni vrt slikovit i ugodan za šetnju...
Srebrni paviljon u skelama. Uzdah.
Hramski kompleks sastoji se i od drugih zgrada... Soko oslikan na jednim kliznim vratima.
Natkriveni hodnik između dvije zgrade (praktičan u kišno a bome i zimsko doba).
S druge strane zgrada počinje veliki vrt.
U ovom bi se jezercu o tako slikovito odražavao paviljon... da nije u skelama. Dvostruki uzdah.
Možete otići na drugu stranu svijeta, ali neki se običaji ne mijenjaju: novčići u jezercu podno ukrasnog vodopadića, većinom od jednog i 5 jena (5 i 25 lipa).
Vrt kod svog ruba prelazi u šumovitu padinu Higashiyame.
Od Ginkaku-ji krenuh u šetnju pokraj potočića/kanala do idućeg hrama. A usput...
A kojih pet minuta dalje...
Napokon, zahvaljujući deseterostrukom zumu, uhvatih jednu od velikih japanskih vrana. Na žalost na slici se ne vidi kolika je.
Zum i opet u akciji.
I opet (snimljeno preko ceste bez da trebam prelaziti, haha!). Cimer jedne krčme, inače.
Još fotografija na Photobucketu.
Post je objavljen 20.09.2009. u 16:31 sati.