Pregled posta

O bitnoj razlici komunizma i fašizma

U tekstu Moderna Europa ustrojena je na antifašizmu spomenuo sam i razlike između društveno-političkih sustava koje svrstavamo u fašističke, te onih koje danas nazivama "komunističkima" (jer su na vlasti bile stranke koje su se nazivale komunističkima, iako je po njihovoj vlastitoj ideologiji komunizam bio ideal budućnosti; mogli bismo ih preciznije zvati "boljševističke", jer riječ "komunizam" koristila se i u širem smislu, za svaki sustav u kojem se ukida privatno vlasništvo).

Danas postoji očita i važna praktična razlika: u političkoj praksi nitko ne zastupa izvorne bolješvističke/komunističke koncepcije kao praktički recept za današnje društvo (čak i kad su ljudi nostalgnički prema prošlosti: nostalgija niej politički značajna), dok naprotiv postoje mnoge neofašističke grupe u svim europskim zemljama (uključujući i Hrvatsku, gdje postoji agresivni organizirani pokret za reafirmaciju ustaštva - koji pak, zbog opće nepopularnosti ustaštva u hrvatskom narodu, demagoški i povijesno apsurdno tvrde da ustaštvo nije fašizam, o čemu sam pisao u tekstu Anti-antifašizam: Prijetnja radikalne desnice).

Fašizam i komunizam dijele neke bitne zajedničke karakteristike, koje opravdavaju zajedničko svrstavanje pod pojam totalitarizam. Danas je popularno svoditi sličnost na identičnost. Desničarski propagandisti čak pokušavaju dokazati da su Mussolini i Hitler bili ljevičari i socijalisti, pa dakle svo zlo XX. stoljeća dolazi od ljevičara. Cilj je takvih besmislica "očistiti" desničarske koncepcije uništenja demokracije od nepopularne veze s fašizmom.

Postoji međutim niz važnih razlika. Najbitnija je, povjesno duboko zasnovana, razlika u idejnim osnovama. Ona se može najlakše uočiti u odnosu prema pojmu demokracije, te još više prema optužbi za nedemokratičnosti, te povezanim pojmom "ljudskih prava".

Komunističke partije nazivale su sustave koje su gradile "narodnim demokracijama"; fašisti su međutim izričito odbacivali demokraciju kao sustav koji prikriva "plutokraciju" i izraz je zapadnjačke dekadencije. Komunisti su bili osjetljivi na prebacivanje nedemokratičnosti, što je naročito došlo do izražaja u idejnom sporu 1970-ih. Na optužbu o nepoštovanju ljudskih prava komunistički ideolozi su odgovarali: "Nije istina, mi zapravo realiziramo istinska ljudska prava više, nego vi na zapadu". Mogli su reći da npr. zaista nema prava osnivanja političkih stranaka, ali i citirati zapadne analitičare koji su dokazivali da od stranaka ima više štete, nego koristi.

Nasuprot, zastupnici fašizma (a slično je danas sa zastupnicima islamskog fundamentalizma i istočnoazijskih autoritarnih sustava) mirno bi odgovarali:"Da, naravno, mi ne poštujemo ono što vi zovete ljudskim pravima, to je vaša dekadentna zapadnjačka izmišljotina". To je prisutno i danas u Hrvatskoj u ustašoidnoj propagandi, kad se pojam "ljudska prava" uvijek stavlja u navodnike ili dodaje ispred njega "takozvana".

Koliko god bili različiti, komunizam i liberalna demokracija dijele zajedničko porijeklo u idealima zapadnih revolucija koje su srušile feudalno društvo: engleske, američke i francuske. Francuska revolucija, nasuprot društvu baziranom na nejednakosti po rođenju, ističe vrednote: "Sloboda, jednakost, bratstvo". Što međutim točno ti pojmovi znače, te kako ih ostvariti? Pokazuje se ,da neke slobode treba ograničiti, da bi se druge ostvarile. Radnički pokret u XIX stoljeću nastavlja se na iste ideale. Radničke stranke doživljavaju duboki raskol, koji je formaliziran nakon Prvog svjetskog rata, podjelom na socijaldemokrate i komuniste. Međutim, i jedni i drugi ostaju vjerni vrednotama francuske revolucije. Komunisti tvrde: iako su naše metode surove, iako smo spremni u prelaznom periodu koristiti nasilje i trajno ograničiti neke slobode i prava, mi ćemo konačno ostvariti više slobode, jednakosti i solidarnosti u novim društvima, koja gradimo, nego što mogu postići liberalni demokrati i socijalni demokrati.

Fašizam se međutim pojavljuje kao pokret, koji potpuno negira vrednote francuske revolucije. Kakva sloboda - sve treba biti podređeno jedinstvu nacije! Kakva jednakost - svi moramo biti poslušni vođi! Kakva solidarnosti - interes države je iznad svega! U tom smislu npr. piše vodeći teoretičar talijanskog fašizma Giovanni Gentile. Kad su se u antifašističkoj borbi komunisti i zapadne demokracije našli zajedno, to je bio rezultat stjecaja raznih slučajnosti, ali postojala je i dublja sličnost. Zato je bilo moguće, da prvo zapadni lideri formuliraju neka zajednička načela (Atlantska povelja) koja će SSSR kasnije prihvati. To se ponovilo s Poveljom Ujedinjenih naroda, Općom deklaracijom o ljudskim pravima, Konferencijom o europskoj sigurnosti i suradnji idr.. Kade su komunisti takve stvari potpisivali, to je samo djelomice bilo licemjerno (a sličnog licemjerja, uostalom, u hladnoratovskom sukobu bilo je i s druge strane, jer su se u međusobnom sukobu po trećem svijetu služili istim sredstvima, podupirući lijeve ili desne diktatore).

Kako komunisti, tako i zapadni demokrati, imali su problema s raznim kontroverzama u svojoj teoriji i svojoj praksi. Pluralistička demokracija ima međutim tu prednost, da se može prilagođavati i reformirati. Društveni sukobi u pluralističkoj demokraciji mogu se usmjeriti tako, da se najočitiji problemi ublaže, ako ne i posve razriješe, te se otvore novi pravci razvoja. S druge strane, kako su desetljeća prolazila, raskol između ideje i prakse u komunističkim sustavima bio je sve radikalniji.

Fašizam je proklamirao ukidanje demokracije, i točno je to i ostvario. Komunizam je proklmairao više demokracije (što će donijeti i više općeg blagostanja), ali ne samo da to nije ostvario, nego je zaostajanje za Zapadom bilo sve veće.

Fašizam je obećao ratnu slavu i pobjede, kao hranu nacionalnom ponosu. Krenuli su u rat, i doživjeli poraz. U doba hladnoga rata svi su očekivali novi sraz dvaju blokova, ali to je, u nekoliko kritičnih situacija kad je svijet bio na korak od globalnog sukoba, izbjegnuto.

Antifašti su pobijedili fašiste u surovoj oružanoj borbi. na bojnim poljima. Antikomunisti su pobijedili u srazu ideja: a pobjeda je postignuta tako, što su na kraju i sami vođe komunističkoga svijeta priznali, da su ideje koje su slijedili bile pogrešne, i odbacili ih. Tako je komunizam pao uz malo žrtvi.

Tragično i užasno iskustvo totalitarnog komunizma (boljpevizma) pokazalo je da ukidanje privatnoga vlasništva, potpunoa državna kontrola nad ekonomijom i ukidanje političkog sloboda nisu dobar put, da se ostvare ideali slobode, jednakosti i bratstva. Danas, u zemljama koje prihvačaju pluralističku, liberalnu i socijalnu demokraciju, postoje političke razlike između konzervativaca, liberala, zelenih i ljevičara, ali svi dijele zajedničko jezgro ideala i načela.

Iako su ustašoidi (ljudi koji mrze Hrvatsku pa slave ono u našoj povijesti najgore) akitivni i agresivni, vjerujem da je hrvatski narod iz te povijesne tragične epizode izvukao potrebne forume, te neće ponavljati iste greške. Međutim, nismo se još navikli na istinsku demokraciju kao sustav prava, ali i obaveza: moralne obveze, da se u politici sudjeluje, odnosno da se skrbi ne samo o osobnom interesu nego i dobru zajednice.. (Pogledajte, o pojmu politike nasuprot političarenju, moj članak Studentski prosvjed razotkriva: naši su političari idioti.)

Zbog intelektualne i moralne lijenosti, sve je više znakova kako bi mnogi ljudi prihvatili autoritarni sustav vlasti, pa čak i totalitarni. On pak mora imati svoju ideologiju, a ova se ne može zasnivati samo na nacionalističoj demagogiji. Nedostatak socijalne demagogije bio je jedan od mana ustaškog režima. Patrijarhalna socijalna demagogija potrebna je onima, koji svjesno žele uništiti demokraciju. Neprijatelji demokracije danas prizivaju "hrvatskog Putina".

Post je objavljen 07.09.2009. u 19:47 sati.