Pozdrav svima koji čitaju moj blog ili barem ovaj post.
Nisam imao u planu pisati ovo ali razmišljao sam o nečemu. Pogledavši vrijeme vani i shvatio kako je tmurno i jadno, isto kako se ja osjećam. Jesu li svi ljudi svjesni koliko ovise o svojem planetu i njegovom vremenu? Shvaćaju li ljudi koliko ih zapravo sunce, koliko god ubijalo svojom neizdrživom vrućinom, sunce ih diže. Daje nam onaj osjećaj eh osvanuo je jedan lijep dan, danas je dan kada mogu izaći van. kada mogu uživati u danu.
Lijepa je kiša ali opet, nije li nakon lijepe kišice najdivnije vidjeti dugu, i ono sunašce koje se probija iz crnih oblaka, na sivom nebu noseći za sobom plavetnilo i ljepotu.
Tama nam može goditi, ali ona nas nužno i uništi. Kako znam? E to je tema ovoga posta.
Ne bi li onda ime posta trebalo biti....
'' Kako ja znam da tama godi ali nas nužno uništi''
Možda i nazovem tako post kada ga napišem, no sada mi je bitna samo poruka posta, koji će biti pred vama. I nadam se, nadam se da će te ga dubokoumno pročitati.
Volio sam zimske noći. Bijele, snježne i hladne. Samotne, tihe i spokojne. Odmara vam dušu dok samo koračate po snijegu i ostavljate svoje otiske u njemu, nebo se crveni a mrak nije toliko mračan.
I volio sama biti onda sam, da me nitko ne dira, otići nekuda gdje me nitko ne gleda, leći u snijeg na kratko i upijati mir, ljepotu i hladnoću.
Jedina vatra koja me je grijala u toj zimskoj noći bila je vatra u mojem srcu puna ljubavi.No jedne noći, srce je bilo slomljeno, i tada ljubav boli. jer ako je ljubav vatra, nije li onda srce peć? a što ako se peć potrga, plameni ljubavi postanu plameni boli, i sve vas boli. umirete, gorite, trunete iznutra.
a tijelo je hladno, sve u vama je hladno i tada bol boli jače, tada ljubav boli jače. Tama vas je ohladila, noć i jedno upijanje mira, prevelika doza. Može vas ubiti. Kako je se riješiti? Ovako kako ja rješavam sve svoje probleme. Pisanjem. Jer pisanje je poruka svijetu, poruka ljudima i dijeliti s jednom osobom nikada nije kao dijeliti s drugima, s masom ljudi. ni jedno nije bolje ni lošije, nije usporedivo.
Volio sam sjediti u noći, osjećati se smireno i napušteno. Upijati mrak oko sebe, uvlačiti tamu u sebe. Tada bih najbolje pisao, tada bih ljudima bilo najbolje čitati moje postove. Bili su iskreni i tužni, lijepi i depresivni. Ljepota noći postoji naravno, postoji ljepota u tmurnim danima ali moramo je pronaći, no ono u nama je tužno jer život ne postoji bez sunca i njegove topline i svjetla.
Gotičar, punker, metalac, reper, šminker itd. Ma nije bitan stil, rasa, dob. Svi mi imamo povezanost s našim planetom. netko više voli toplo netko hladno, netko šume netko more a netko planine. ali zemlja ima sve za nas. I ljudi se dijele na toliko stvari, politički, stilski, ovako- onako a zapravo, svi trebamo isto. Trebamo naš planet, naše sunce koje održava živote.
Kada kažemo ljubav. Asocirali li nas to na tamu? Ili da preformuliram pitanje, volite li osobu tako da je gledate u tami ili u svijetlu? Ili da opet preformuliram pitanje. Osjetite li kada kažem ljubav toplinu ili hladnoću?
Pa zašto ona toliko mladih ne shvaća da im tama šteti.
Kada bi se ljudi napili danju. ne mislite li da bi možda bilo manje varanja i nasilja tek toliko eto. Samo zato jer je dan, jer nema tu atmosferu, nema tu tog osjećaja jada i tuge koji vas ako nešto boli izbezumi.
Na svijetu ne mora postojati bog i vrag zar to ljudi ne vide. Dan nam daje život, zato boga prikazujemo u nebu, u svijetlu i toplini. A mrak pruža one ''zle'' užitke. Seks, droga, party. Tko to ode na više od 10-tak partya i da nikada nije spavao s nekim, drogirao se, opijao i rekao u da, želim to ponovit. Ljudi se uništavaju onda kada se osjećaju loše.
Noć je lijepa, može biti romantična. Ali prije toga treba dan koji će isprati um od tame i mraka jer ako ste dugo u mraku, mrak ostane zauvijek u vama.
Najdivnije ljubavne pjesme, mislim da nikada nisu bile pisane danju. Nikada nisu baš ni sretne, nikada nisu nabijene pozitivnom energijom iako se govori o najpozitivnijim emocijama ljudi.
Teško je opisati zapravo našu povezanost s svijetom u kojem živimo, teško je zapravo pronaći sebe u svijetu u kojemu živimo i onda odlazimo u mir, tišinu. Jer on nam treba za razmišljanje. Tada dolaze noći, besane noći u kojima jednostavno gubite sebe i jednostavno.. jednostavno ne možete dalje. Osjećate kako je tama ono što vas ispunjava a zapravo nije i osjećate kako je bol neizdrživa a zapravo nije. Previše bilo čega dobiva kontra efekt. Zapamtite to. Pa čak, ako i previše volite, jednom će te se mrziti. Možda zvuči nelogično ali ne znamo li granice, iza njih uvijek stoji suprotnost.
Nekada sam dane provodio spavajući i živio samo noću. Bili su to dani kada su me ljudi najviše voljeli, bili su to dani kada sam navodno bio najbolji prijatelj svima. Ali bio sam najveći neprijatelj sebi. Pokušaji samoubojstva, jer meni je život bio mrak. Ljudi...
Danas je tmuran dan i većina ljudi nije raspoložena, oni koji i jesu ne bi vjerovali koliko je danas lako narušiti njihovo raspoloženje.
Što bi meni godilo sada?
Trenutno se osjećam nostalgično, jadno, nekako usamljen i ogorčeno.
Idemo ovako, kako bi ja ovo prije riješio?
Nešto je isto kao prije, slušam Mortal Love i obožavam ih i ne želim ih ugasiti. No oni me čine isto malo tužnijim.
Kako bi ja ovo riješio prije. Uzeo bih bocu vina, žilet u ruku i radio male crte, ne u želji da se ubijem. U želji da se prepustim. Pio bih vino, pisao i rezao se. Koja glupa navika, prokleto jadna navika.
Danas mi se gade takvi ljudi jer znam, znam kako će završiti kasnije. Kada pokušavate postati normalni no vaše ruke vam to ne dopuštaju jer ljudi vas ne mogu gledati normalno.
No, vi niste normalni. Vi niste normalni i ne možete nikada više biti jer vaša prošlost vam to ne želi dati, ponuditi. Vi sebi to ne možete ponuditi.
Kako možete nastaviti a da vas ljudi barem pokušaju prihvaćati?
Jer, ako razmislite. Ne možete bez ljudi oko sebe. Ja nisam socijalna osoba, nisam društven i nisam baš za velika i duga druženja uživo. Više volim internet i dopisivanje, više volim sakriti svoje lice iza monitora.
No normalni ljudi ne žive tako, iako ih je sve manje. Da bi ubili depresiju, treba vam društvo, smijeh i zabava. Najbolji su lijek za sve u vašem životu. Pa onda, kako da dođete do toga?
Ostavite stvari koje nisu toliko čudne pred drugima, jer mišljenje drugih je bitno i za vaš vlastiti ego. ( nažalost)
Ego, ego je bit svega toga. Da ojačate svoj ego nakon što ste sami sebe gotovo ubili iako možda većina toga nije ni svjesna.
Nemojte skrivati što vam se dogodilo kada vas pitaju. nemojte govoriti ako vas pitaju dal ste se rezali da su to neki nesretni slučajevi. ako želite nekoga oko sebe, onda mu govorite istinu.
Znate kako možete nastaviti živjeti, ostati svoji a pobjeći od samouništenja?
Prihvatiti svoje pravo lice, pokazati ga svima i živjeti s njim. Jer tama je maska, užitak koji ubija. A sladak je okus pobjede, šteta ga je propustiti.
Post je objavljen 05.09.2009. u 17:09 sati.