Sestre i braćo! Sestre spominjem na prvom mjestu ne iz nekog zastarjelog viteštva, nego izražavajući svoj prosvjed protiv stoljeća ugnjetavanja. Žene žele da se prema njima odnosimo kao prema jednakima, ne uzdižući ih na pijedestal, niti ih gazeći, nego s istim dostojanstvom kao i prema muškarcima. Žene su već umorne od povlaštenog tretmana, u pozadini kojeg je zapravo omalovažavanje. Sve što su muškarci uobičavali činiti: otvarati vrata, nositi torbe, poklanjati cvijeće, ostavljati porukice - sve to pripada prošlosti. Vrijeme je da prestanemo misliti o ženama kao o krhkim stvorenjima koja trebaju našu zaštitu. Umjesto toga, mi muškarci bismo trebali stupiti u kontakt s ženskom stranom naše osobnosti. Gdje su uostalom muškarci? Kad bi došli, mogao bi im pomoći da se oslobode i postanu osjećajni.
Današnje Evanđelje nas uči upravo to. Isus je došao da nam posvijesti koliko smo dobri. Razlog što imamo toliko problema jest u tome što nemamo dovoljno samopoštovanja. Uzmite za primjer Adolfa Hitlera. Niska razina samopoštovanja dovela ga je do mržnje prema Židovima, Slavenima, Romima i homoseksualcima. Da je postojao netko tko bi ga podržao, tko bi mu iskazao bezuvjetno prihvaćanje, Drugi svjetski rat je mogao biti spriječen. Isti manjak samopoštovanja uzrokuje tinejđerske trudnoće, nasilje uličnih bandi, čak i samoubojstva. Mi kršćani bismo trebali stalno podsjećati ljude koliko su zapravo dobri.
Ali mnogi to jednostavno ne razumiju. Njihovi umovi su zatvoreni kao u pismoznanaca i farizeja. Više vole zakone i propise od bezuvjetne ljubavi. Iskreno govoreći, muka mi je od takvih. Oni stalno govore "čini ovo" i "ne čini ono". Svo to njihovo "trebanje" i "moranje" zapravo tjera druge u promiskuitet, drogiranje i ovisnosti poput pretjerane konzumacije kave. Sve to dolazi od nedostatka samopoštovanja.
Najvažnije je pravilo ne stavljati jednu osobu iznad druge. Svi smo mi jednaki. Veliko je to otkrivenje. Moramo prestati suditi. Umjesto toga, trebali bismo prihvaćati svaku osobu neovisno o rasi, vjeri, spolu ili seksualnoj orijentaciji. Mi katolici smo običavali smatrati sebe boljima od protestanata, pa čak misliti da smo mi jedini koji će dospjeti u raj! Nemamo mi isključivo pravo na Božju ljubav. Bog nas sve ljubi, neovisno o tome što vjerujemo ili činimo. Kad bismo samo naučili biti tolerantni, slaviti različitost. Zamislite samo kako bi to bilo: katolici i protestanti, crnci i bijelci, homoseksualci i heteroseksualci, muškarci i žene - i svi ljubimo jedni druge. Kad pogledate ispod površine, nema razlike među nama.
Moramo naučiti toleranciju, poštovati uvjerenja svake osobe. Zar mislite da će Bog nekoga odbaciti samo zato jer je budist ili Židov? Uvjerenja svake osobe zaslužuju poštovanje - sve dok ih ne pokuša nametnuti drugima. Na žalost, neki ljudi se ponašaju kao da su vlasnici istine. Na primjer, Jehovini svjedoci i fundamentalisti, ali također - žao mi je što to moram reći - i određeni konzervativni katolici. Nemojte me krivo shvatiti, ja sam 'konzervativan' u najboljem smislu te riječi. Želim sačuvati sve dobro u našoj katoličkoj kršćanskoj tradiciji, ali ne stavljajući je iznad bilo koje druge. U nekim ranijim fazama života mislio sam da je sve to istina, ali prerastao sam takvo mišljenje. Međutim, još postoje ljudi koji se čvrsto drže svojih uvjerenja i misle da su ona 'bolja' od drugih. Ta vrsta netolerancije mora prestati. To je ono što je u pozadini tolikog nasilja u našoj zemlji. Mogao bih vam navesti mnoštvo primjera. Netolerantni ljudi su pomalo jezoviti. Ako se mogu tako izraziti - to je jedino što ne smijemo tolerirati.
Duh II. Vatikanskog koncila naučio nas je da su sve religije dobre i da je svaka od njih valjan put ka Bogu. Nikad ne bismo smjeli prozelitizirati, tj. pokušavati nekoga 'preobratiti'. Nego bismo trebali živjeti tako ljubazne i nesebične živote, da će se ljudi, vidjevši nas, zapitati - kako su postali tako savršeni? Tek tada im možemo pričati o religiji. Ali ako netko primijeti nesavršenost na vama, budite spremni obraniti se. Znam da to zvuči pomalo farizejski, ali to je zapravo novi način za privlačenje ljudi.
U istom duhu II. Vatikana znamo da Boga ne zanima što mi vjerujemo, nego što činimo za druge. Na kraju dana On će nas zapitati jesmo li pokazali suosjećanje, istinsko suosjećanje, ili nismo. Na primjer, kada vidimo neku osobu ili čak životinju da pati, da li nam je bilo žao i jesmo li htjeli pomoći? Poznajem jednog čovjeka kojega su svi osudili jer je napustio svoju ženu i djecu radi neke mlađe žene. (Koja ga je kasnije ostavila jer nije mogla podnijeti njegov alkoholizam.) I kad je taj čovjek bio sasvim na dnu, na ulici je naišao na jadnu, zalutalu mačku, kako šepa. Pokušao joj je pomoći, ali nezahvalna životinja ga je ogrebla. Ipak, najbitnije je da je pokazao sažaljenje. Zar mislite da će ga Bog suditi prema nekim ljudskim pravilima? Zar mislite da će biti važno je li dolazio na misu ili ne?
Sestre i braćo, ovo je Radosna Vijest: ne trebamo se brinuti za popis naših grijeha. Isus je došao da nam pokaže da je jedino bitno kako se osjećamo iznutra. Najvažnije je doći u doticaj sa samim sobom, osjećati se ugodno u sebi i prihvaćati sebe onakvima kakvi jesmo. Kad nam je Isus rekao da se pokajemo, htio je da prestanemo sa svim tim negativnim mislima. I kao što kaže današnje Evanđelje: "Tada ću reći duši svojoj: dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Počivaj, jedi, pij, uživaj!'" (Lk 12,19)
Fr. Phil Bloom, župnik u Seattle-u
Post je objavljen 04.09.2009. u 11:50 sati.